Kad u nama umire dijete

Dođu vremena kad gledaš ruke, prazne,
nekada meke, široko raskriljene,
za zagrljaj spremne, k'o ptica da polete,
kad su mirisi cimeta, ruma i naranče bili gozba.

Osmijeh je bio… osmjeh bezbrižne radosti,
na usnama dodir leptira zaljubljene mladosti
i želja da odrasteš, da nisi više dijete.

Obilježile su nas stope u pijesku, prašini, u blatu,
na koljenu krasta, na brzinu počešljana kosa,
za doručak bijela kava i kruha-masti,
trk do voćnjaka gdje prve su trešnje izazovno zorile
na najvišim granama... Vrijeme kad smo zaboravljali
napisati zadaću jer su nas prve ljubavne misli vodile
do srca izrezanog u kori breze ili hrasta.

Gdje su vremena kad smo nestrpljivo odrastajući,
ranim jutrom lagano stajali na vrhovima prstiju
i nestrpljivo gledali preko zida djetinjstva,
dok nam je u grudima svirao tango?

© Sonja Smolec iz zbirke Godina crnih ptica