Napukla vrata sjećaju se šume,
stablo gdje raslo pedeset je ljeta.
Sjeća se ptica i njihovog pjeva.
- Čovjek? Sjekira? Oh, kakva je šteta!
Mekih kaputa već odavno nema,
haljina plesnih od najbolje svile.
Polica, knjiga... Ljubavne su pjesme.
Cipele - saten u kut su se skrile.
Tek mrlja neka na krovu ormara,
tu dunja jedna još uvijek miri.
Do nje jabuka i orasi suhi.
Pod daskom sniju zimski leptiri.
Neće još dugo, sudbina ga čeka,
u plamen vatre nakon dva vijeka!
© Sonja Smolec, iz zbirke u nastanku Godina crnih ptica
