Katarina Budić | Vrijeme za knjigu - prozor u svijet mašte i zbilje

Ima ljudi koji kroz život prođu neokrznuti teškim nevoljama, a neki zapinju na svakom koraku i razgrću trnje kako bi se barem približili cilju – razmišljam virkajući u lica prolaznika ne bih li pronašla skrivene borbe s kojima se bude svakoga jutra. Prolaze lica s navučenim izrazom koji ništa ne otkriva da ih netko ne bi još jače povrijedio. Upravo sam iskoračila iz istinite priče koja miriše na jorgovan i djetinjstvo. I dok miris jorgovana, sladak i intenzivan, priziva moja sjećanja, vraćam se rečenicama Sonje Smolec ispisanima u knjizi Kutija s mirisom jorgovana: djetinjstvo na dlanu." Slušala sam njihove priče vrlo pažljivo. Pokušavala sam od odlomaka sastaviti suvislu sliku, ali uvijek je neki komadić nedostajao, bio je izgubljen slučajno ili namjerno. Pričali su mi o svojim djetinjstvima. Bile su to slike pune rupa koje je napravilo vrijeme, rupa u kojima su nestajali njihovi prijatelji, braća, sestre i onih drugih, koje su sami iskopali da bi u njih pokopali sve što su htjeli zaboraviti.“ Ne treba zaboraviti, treba se sjećati i ostaviti sjećanja potomcima i svima koji žele znati kako je teško koračati zakrčenim putovima kad se čini da nikada nećemo izaći na čistinu, a ne slutimo da čistina prebiva u nama samo je treba pronaći. Bolan je bio čin pisanja ove knjige, priznala mi je Sonja dok smo razgovarale o prvom objavljenom izdanju koje je posvetila sinu Vedranu želeći popuniti rupe u biografiji. Priča bi možda ostala samo u jednom primjerku nedostupna čitateljima da Sonja nije opet prikupila krhotine, udahnula mirise iz djetinjstva i ponudila nam svoj život na dlanu. Upijala sam riječi, zamišljala život sitne djevojčice koja je uspjela iz siromaštva, stalnih selidbi, traženja mjesta koje bi nazvala domom, borbe s disleksijom, disgrafijom, diskalkulijom, kratkovidnošću, koje dugo nitko nije prepoznao, izaći uspravna i pronaći smisao. „Bila sam hiperaktivno dijete. Govorili su mi :“ Daj se malo smiri, ne skači, ne trči!“ A ja sam žurila u trgovinu, u školu, na gimnastiku, zborno pjevanje, knjižnicu, recitatorsku sekciju...u život, jer tamo negdje, možda već sutra, naći ću ono što mi nedostaje.“ I dok je prelazila iz jednog mjesta stanovanja u drugo, a neki od njih nisu bili za stanovanje „s našeg prozora nije se vidjelo nebo“, shvatila je da nešto nije u redu sa mjestom i svijetom u kojem živi. „Moj svijet se počeo dijeliti na dva odvojena balona. Jedan je bio onaj vanjski, čudan, grub, koji nisam mogla prihvatiti takvim kakav je bio. Drugi je bio onaj drugi, u njega sam prelazila po svojoj volji. U njemu sam se osjećala zaštićena poput fetusa u majčinom tijelu, gradila sam ga onako kako mi je u tom trenutku odgovaralo i nikoga nisam puštala unutra. Bojala sam se da netko ne pokida fine niti koje su me okruživale. Bio je to moj svijet mašte, svijet pisane riječi i poezije. Pisala sam sve više shvaćajući da me ljudi oko mene sve manje razumiju.“ Sonja još uvijek piše. Iz tog balona izašle su mnoge pjesme, priče, romani za djecu i odrasle. Napunila je police knjižnica i domova onih koji je razumiju, dobila brojne domaće i strane nagrade za svoja književna djela i nadam se da se taj balon nikada neće rasprsnuti.

Do čitanja!

Katarina Budić, prof., Kutina

Ivana Blažeković | Sonja Smolec: Povedi me kući

Sonja Smolec: Povedi me kući

Split: Naklada Bošković, 2024.

Povedi me kući je roman s vrlo jasnom odgojnom tendencijom koja se ne tiče samo djece i mladih, već i nas odraslih. To je vidljivo iz naglašenih poruka održavanja i poticanja veće humanosti – o nužnosti pomaganja, shvaćanja, prihvaćanja drukčijih od sebe, priznavanja vlastite pogreške te istinskoga pokajanja – na visokoj su razini u romanu i ostvarene su u slikovitim narativnim sekvencama te jednostavnim rečenicama koje izazivaju napetost i održavaju dinamiku naracije, ne opterećujući mladoga čitatelja.

Ivana Blažeković | Sonja Smolec: Povedi me kući

Milan Zagorac | Sonja Smolec: Povedi me kući

Budi uz mene

Na temelju priloženog romana "Povedi me kući" Sonje Smolec je zaista lijepo ispripovijedana prava pustolovina, dana iz perspektive raznih likova, uključujući i životinje, ponajprije pse i mačke. Radi se o zanimljivom romanu u prvom redu namijenjenom mlađoj publici, a donosi nam priču o glavnoj junakinji Nikolini Matas, zvanoj Nika, koja se suočava s nečim rijetkim i posebnim - izazovom razvojne topografske dezorijentacije (RTD ili DTD). S obzirom na taj problem, Nika ima poteškoća u snalaženju u prostoru. Međutim, zahvaljujući nevjerojatnoj predanosti roditelja, ali i dva posebna psa, Kikija te posebno treniranog Ronija, Nika će naučiti kako prevladati prepreke i pronaći svoje mjesto u svijetu.

Naime, Nikolinina obitelj Matas dobiva na dar bostonskog terijera Kikija nadugo nakon što se rodila Nika. Kiki postaje neizmjerno privržen obitelji, a posebno maloj Niki. Njihova povezanost i ljubav između psa i djevojčice postaju jedna od srži romana. Međutim, kako Nika treba pomoć u svom svakodnevnom životu, obitelj se odlučuje potražiti pomoć liječnika iz Kanade koji im preporučuju korištenje posebno dizajniranog kompjutorskog programa koji pomaže Niki da se snađe u prostoru i psa vodiča. U ovom slučaju, to je terapijski pas pasmine Border collie po imenu Roni. Naime, Roni je obučen da prati Niku i pomogne joj u svakodnevnim zadacima, uključujući put do škole i natrag kući. Roni i Nika stvaraju snažnu vezu i postaju prava neodvojiva ekipa.

Međutim, radnja romana se fokusira na nestanak psa Ronija, što uzrokuje veliku zabrinutost u obitelji Matas. Nika, kao i njezina obitelj, ali i cijela potporna skupina, suočavaju se s tjeskobom zbog gubitka svog posebnog prijatelja. No, ovdje na scenu stupaju i druge životinje, posebice mačka Nera koja pomaže Roniju koji se sam spašava od svojih drskih otmičara. Mačka Nera pokazuje iznimnu odanost dok pomaže Roniju, a samim time i Nikinoj obitelji.

Potraga za Ronijem donosi uzbudljivu avanturu, a priča se razvija kroz različite perspektive likova - Nikine obitelji, Kikija i Nere, te samog psa Ronija koji se nađe u neobičnoj i opasnoj situaciji. 

Ova bogata pripovjedačka tehnika omogućuje nam da se povežemo s različitim emocijama i mislima svih likova, što čini roman vrlo uzbudljivim i emocionalno dubokim iskustvom za čitatelje.

Uz ovo, nije na odmet spomenuti da autorica Sonja Smolec već nizom romana pokazuje poseban interes za biomedicinske fenomene, a koji su, koliko god složeni i teški bili, dani na način koji će čitatelju biti zanimljiv; u ovom slučaju životinje su taj poseban glas koji ima veliki potencijal privući pažnju mladog čitatelja posebno osjetljivog na životinjske likove i sudbine.

Roman "Povedi me kući" donosi nekoliko važnih poruka. Prvo, ističe važnost prijateljstva između ljudi i životinja te snage koju takve veze donose u životima svih uključenih. Također, naglašava hrabrost i otpornost djece koja se suočavaju s izazovima i teškoćama. Ova priča inspirira čitatelje da cijene sve članove obitelji, bilo da su ljudi ili ljubimci, te da podržavaju jedni druge u teškim trenucima. Konačno, ovaj roman ističe važnost prijateljstva. 

Milan Zagorac, književnik

Rijeka, 27.7.2023.

Ana-Marija Posavec | Sonja Smolec: Povedi me kući

 

Dvadeset i tri koraka dječje hrabrosti    

            U suvremenoj hrvatskoj književnosti za djecu i mlade, čitateljima, učiteljima u školama, ali i pojedinim akademskim imenima ime književnice Sonje Smolec nije nepoznanica. Književnica iz Velike Gorice u književnost se najprije upisala zbirkama priča za djecu od kojih je jedna prevedena na njemački jezik (Der Stein Hartwig, 2013.); potom romanima za djecu i mlade s jednim romanom na engleskome jeziku (The Girl with Pink Glasses, 2010.), a njezini su lirski ostvaraji također međunarodno prepoznati i priznati. Ovjenčana s nekoliko vrijednih hrvatskih i inozemnih književnih nagrada, Sonja Smolec 2023. godinu obilježava petnaestim romanom za mlade znakovitoga naslova Povedi me kući. 

            Tendencija je proznoga pisma Sonje Smolec tematiziranje neobičnih, čudnovatih, rijetkih, često i prešućenih pitanja koja dominiraju dječjim svijetom te svijetom današnjih mladih i njihovih roditelja, stoga ne čudi da se u romanu Povedi me kući autorica usmjerila problematizaciji razvoja, potreba i želja djeteta s invaliditetom, točnije – djetetom kojemu je dijagnosticiran poremećaj nesnalaženja u prostoru, poznat i kao topografska dezorijentacija (vizuospacijalna disgnozija). Protagonistica romana, djevojčica Nikolina – odmilicom zvana Nika – jedino je dijete u svom sasvim funkcionalnom i pozitivnom obiteljskom nukleusu; bistra je i živahna učenica prvoga razreda koja je, bez obzira na svoju dob, svjesna svojega problema. U pripovijedanju se ističe neizmjerna podrška roditelja te prilagodljivost obrazovnoga sustava djevojčici s poteškoćom. Iako se naizgled sve čini idiličnim, Smolec mudro gradi baš takvu priču s većinom pozitivnih likova pokušavajući u čitateljima potaknuti propitivanje svih navedenih perspektiva i odnosa u izvanknjiževnoj stvarnosti. Svako dijete s invaliditetom i posebnim potrebama ima pravo na odgovarajuću njegu, zaštitu, podršku obitelji, vršnjaka, školstva, zdravstva i u potpunosti je nepotrebno činiti razliku među djecom – na bilo koje načine, iz bilo kojih pobuda i razloga. Smolec mudro ovim tekstom indirektno postavlja pitanje – kakvo je doista stanje po tom pitanju kod nas? Posebnu ulogu u Nikinom odgoju i odrastanju imaju otac Teodor i majka Arija koji djetetovu dijagnozu u potpunosti racionalno prihvaćaju te se konzultiraju i s inozemnim liječnicima iz Kanade o liječenju i ublažavanju simptoma navedenoga poremećaja kako bi se djevojčici već u najranijoj dobi pomoglo koliko je god moguće. Iznimno važan naglasak priče leži i u Nikinom odnosu prema životinjama. Privrženost, radost, osjećaj sigurnosti, odgovornost i ljubav Nika razvija najprije prema malenom ljubimcu, psu Kikiju, što djeluje terapeutski i razvija osjećaj odgovornosti. Ipak, Kiki nije pas koji bi Niki, osim veselja igre, bio potpuna podrška u njezinom prostornom (ne)snalaženju. Za to je ipak bio potreban poseban i dresiran pas pa u obitelj Matas uskoro stiže još jedna prinova – pas imenom Roni, britanske pasmine border collie. Zaplet romana započinje kada djevojčica Nika, u Ronijevoj pratnji, kreće u prvi razred i kada jednoga dana, za vrijeme Nikina odlaska u toalet, Roni netragom nestaje. Napetost se romana održava do samoga kraja i još više povećava kroz spoznaju da su u nestanak Nikina vjernog pratitelja i četvernožnoga prijatelja, koji joj svojim vještinama i pomoći pomaže u samostalnijem funkcioniranju, zapravo upletena – druga djeca. Sonja Smolec vrlo vješto kroz pojedine odnose propituje uvriježenu činjenicu da su „sva djeca divna i krasna“ te tomu znalački pronalazi razloge, suptilno postavlja pitanja o odnosu roditelja i djece jednih prema drugima, ali i prema učiteljima i ravnateljima škola; propituje granice odgovornosti starije djece i mladih (učenika osmih razreda i srednjoškolaca), opisujući pritom njihove sudbine te objašnjavajući motive pojedinih postupaka koji im uvelike mogu odrediti daljnji život. Velik dio romana Sonja Smolec podredila je i vrlo zanimljivom pripovjednom postupku koji uključuje razmišljanje životinja, njihovo komuniciranje i međusobne odnose. Iako se možda na prvi pogled takav pripovijedni modus čini skliskim terenom, zapravo ovakvim hrabrim pothvatom Smolec pokušava uroniti u razmišljanje pasa i mačaka te tako potaknuti mlade čitatelje na suživljavanje s različitim životinjskim sudbinama, vješto i svjesno budeći suosjećanje i empatiju prema drugim živim bićima, ali i propitujući odgovornost ljudi za to. Tko može ostati ravnodušan nad sudbinom otetoga Ronija ili temperamentne crne mačke koja mu, iz samo njoj znanih razloga, nakon otmice odlučuje na svoj način pomoći?

            Motiv potrage za Ronijem, osim policajaca koji naporno rade kako bi pronašli otuđenoga dresiranoga psa – čija je vrijednost u novcu enormna – nadalje razvijaju i upotpunjuju Teodor i Nika, u pratnji razigranoga Kikika. Upravo se potraga za Ronijem otkriva kao važan element za osamostaljivanje djevojčice Nike i oslobađanje straha od nepoznatoga prostora. Vješta s brojkama, dvadeset i tri koraka samostalnoga hoda, bez roditelja na vidiku za vrijeme potrage blizu slavonskoga sela za djevojčicu predstavljaju velike pomake kojih i sama postaje svjesna zaronivši u ponosne oči svojega oca.

            Povedi me kući ima intenciju biti roman s vrlo jasnom odgojnom tendencijom koja se ne tiče samo djece i mladih, već i nas odraslih. To je vidljivo iz naglašenih poruka održavanja i poticanja veće humanosti – o nužnosti pomaganja, shvaćanja, prihvaćanja drukčijih od sebe, priznavanja vlastite pogreške te istinskoga pokajanja – na visokoj su razini u romanu i ostvarene su u slikovitim narativnim sekvencama te jednostavnim rečenicama koje izazivaju napetost i održavaju dinamiku naracije, ne opterećujući mladoga čitatelja. Dijalozi su u romanu promišljeni i prilagođeni kako likovima, tako i čitateljima, što je iznimno važno za uzrast recipijenata ovoga književnoga teksta. Naglasiti nam je ponovno važnost isticanja temeljnih ljudskih vrijednosti u ovome romanu koje je, u današnje vrijeme, veoma važno neprestano ponavljati da djeca, zajedno s odraslima, ne izgube kompas za postajanje dobrim i kvalitetnim ljudima koji svojim djelovanjem i sviješću ovaj ubrzani svijet čine boljim mjestom.

            Je li Nika pronašla svojega prijatelja Ronija i jesu li počinitelji uhvaćeni te za svoje nedjelo kažnjeni – u ovome će tekstu recenzije, napisanom prema pročitanom dijelu autoričina teksta, ipak zasad ostati neodgovoreno i otvoreno pitanje. Nadati nam se, kao aktivnim i pozornim čitateljima, da će Smolec roman ovjenčati sretnim završetkom te da će netko nekoga ipak povesti kući. 

mag. educ. philol. croat.

Ana-Marija Posavec

Naklada "Bošković" Split, 2024.

           

Božica Jelušić | Sonja Smolec: Soba na kraju hodnika

ONE NJEŽNE GODINE

Sonja Smolec ugledna je i plodna autorica, koja pokriva nekoliko literarnih žanrova, ogledajući se u njima uspješno i s velikom profesionalnom odgovornošću. Budući da se pojavljuje i kao urednica tuđih knjiga, te kreatorica portala za književnost KVAKA, svjesna je da se od nje traži doza kritičnosti i kompetitivnosti, pa svaki njen naslov donosi nešto novo, osvježavajuće, u tematskom ili izražajnom smislu. S jedne strane, u tome joj pomaže njena spontanost i lakoća pripovijedanja, koja mora biti izvorna osobina i ne može se naučiti. S druge strane, osjećaj uživljenosti, razumijevanja i simpatije za mlade ljude, za njihove „nježne godine“, koji će joj omogućiti stvaranje živih i uvjerljivih likova u kategoriji romana za djecu, što je i prepoznato po broju njenih nagrada i privrženosti dječje publike.

Dakle, i u knjizi /rukopisu SOBA NA KRAJU HODNIKA čitatelj sreće pozitivnog, simpatičnog i emotivno razvijenog dječaka Davora, koji će ljeto provesti u malom gradu, s osebujnom tetom Slavicom, posvojiteljicom Davorove majke u njenom dalekom djetinjstvu. Davor je u formativnoj fazi kada doslovce preskače iz djetinjeg svijeta u složenu domenu obiteljskih, prijateljskih, ljubavnih i među generacijskih odnosa, gdje ništa nije jednostavno, harmonično, pa čak niti predvidljivo. Premda se ne upušta u precizne raščlambe, autorica dotiče temu razvoda, neslaganja naravi, disfunkcionalnih obitelji, u kojima djeca stoje kao „nijemi svjedoci“, rastrzana između potrebe za nježnošću oba roditelja i prisilnog opredjeljivanja za jednu stranu. Nikada ne čuju istinu do kraja, obilježeni su obiteljskim tajnama, ranjivi, nesigurni i u potrazi za vlastitim identitetom. U Davorovu slučaju, majka u pozadini sama „odrađuje“ svoju bitku, a dječak s distance donosi svoje zaključke i odluke.

Ana-Marija Posavec | Neočekivani praznici i spoznaja snage priče

Sonja Smolec, Priče iz sobe na kraju hodnika, Studio Tim, 2021. Rijeka

Nagrađivana hrvatska književnica Sonja Smolec, poznata i prepoznata uglavnom po prozopisima za djecu i mlade, 2021. objavila je novi roman, prvenstveno namijenjen čitateljima tinejdžerske dobi (ali i nama starijima), intrigantnoga naslova Priče na kraju hodnika. Zanimljiva je priča ispripovijedana u šesnaest poglavlja iz pozicije pripovjedača u prvome licu koji ujedno i sudjeluje u njoj; dječak će Davor upravo u ljetnim mjesecima proslaviti trinaesti rođendan i prijeći prag dječaštva u adolescentsko doba. Već na početku romana saznajemo da je on dijete koje odrasta u disfunkcionalnoj obitelji. Iako izrečeno eufemizmom, shvatljivo je da se Davorova majka bori s nezavidnom financijskom situacijom, a otac je ovisnik o kockanju. Početkom ljetnih praznika Davor zbog financijske situacije u roditeljskom domu nije u mogućnosti, poput većine vršnjaka, ljetovati na moru s obitelji, već ga majka odvodi u Turopolje, selo između Zagreba i Siska gdje bi trebao provesti neko vrijeme dok se situacija kod kuće ne stabilizira. Poveznica s Turopoljem bivša je udomiteljica, ujedno i osoba koja je odgojila njegovu majku – neobična teta Slavica. Isprva zbunjen cjelokupnom situacijom i rodbinskom nejasnom vezom sa zanimljivom staricom, Davor istoga dana dolaska u Turopolje (njegovim riječima: u selo Boguizanogu) ostaje prepušten pričama, iskustvu i navikama radišne tete Slavice, svakidašnjim seoskim poslovima te novim ljetnim avanturama.

Narativni potencijal ovoga prozopisa vidljiv je u razradi motiva i situacija koje Smolec vjerodostojno dočarava i obrazlaže relevantnim, aktualnim primjerima; Davor, samozatajan i skroman gradski dječak, nema naviku uživanja u prirodi te, u početku, ne zna raditi najosnovnije seoske poslove – hranjenje kokoši, čišćenje njihovih gajbi, skupljanje jaja, čišćenje dvorišta. Pažnju mu na početku boravka u Turopolju zaokupljaju društvene mreže i objave vršnjaka s mjesta gdje ljetuju, sputava ga navika gledanja televizijskih programa te ga još više pogađa činjenica da teta Slavica nema televizor, a čitanje, kao zabava i vještina, nije mu primarna preokupacija. Sve se to mijenja kroz raznolike aktivnosti kojima je dječak izložen, a isto utječe i na razradu psihologizacije glavnoga junaka koja gradira u trenutku pravoga dodira s prirodom, što ujedno potiče i proces razbijanja mladenačke dosade. Stoga Davor po prvi put u životu odlazi u ribolov, uči nataknuti crva na udicu, zabaciti mamac, biti strpljiv te se kasnije nositi s opekotinama od sunca radi vlastita neopreza. Kako su na pomolu i dani adolescencije, upoznaje djevojčicu Lorenu, svoju vršnjakinju i stalnu gošću u kući tete Slavice u koju se potajno zaljubljuje te momke svojih godina iz Siska – Tomislava, Roberta i Sinišu. Kako društva i ljetnih pustolovina, pa i sukoba u romanu ne nedostaje, važno je istaknuti da je u ovom prozopisu Sonje Smolec posebno mjesto pripalo motivima raznolikih blagodati seoskoga života. Stoga čitatelja ne trebaju začuditi, već oplemeniti probrane vizualne, olfaktivne i gustativne narativne sekvence, raznoliki lokalizmi koje u govoru ističu teta Slavica i Lorena (a dječak Davor ih u početku ne razumije…) te izvanredno opisan trenutak nadolazeće oluje i nestanka struje – istaknuto kao pravo vrijeme za pričanje priča.

U cijelom prozopisu suprotstavljeni su mladi Davor i teta Slavica; grad i selo. Trinaestogodišnjak i šezdesetdvogodišnjakinja generacijski su i geoprostorno naizgled udaljeni, ali to nije prepreka za stvaranje odnosa koji se temelji na uzajamnom poštovanju i povjerenju. Oni dijele određene interese, a prvi kontakt započinje kada se dječak na početku svojega boravka, odgojen tako da poštuje starije, nudi kao pomoć Slavici u obavljanju kućanskih i dvorišnih poslova. Ona to prihvaća, podučavajući i poučavajući pritom Davora onome što zna, ali i razbijajući predrasude o tehnološkoj nepismenosti starije generacije; Davor je svakim novim razgovorom s nepredvidivom teta Slavicom iznova iznenađen njezinim vještinama, znanjima te povezivanjem iskustava iz minulih vremena s tehnološki naprednim razdobljem.

Poveznica između sadržaja romana i samoga naslova leži u kući tete Slavice – spomenutoj prostoriji smještenoj na kraju hodnika. Upravo u tom prostoru Davor i Lorena saznali su mnoge zanimljive priče iz prošlosti Slavičine obitelji. Te su ispričane priče ujedno i punktovi životnih pouka ovoga romana nad kojima se mlađa generacija, kojoj je umnogome većina blagodati pružena po rođenju, može zamisliti te usporediti život u 21. stoljeću sa životom minuloga vremena.

Iako kratak roman, što mladima naviknutima na brzinsko čitanje sa zaslona mobilnoga telefona može izgledati kao prednost, tekst obiluje jednostavnim rečenicama i mnoštvom dijaloga koji ubrzavaju radnju te dočaravaju karakter likova. Međutim, roman otvara i mnoga škakljiva, ali mladima zanimljiva pitanja o problemima s kojima se adolescenti susreću, o ulozi roditelja u cjelokupnom odgoju i izlaganju djece izazovima s kojima se i oni sami kao odrasli susreću, o važnosti odnosa s prirodom i vještinama kojima se djeca samo u prirodi mogu podučiti, o važnosti postojanja barem jedne starije osobe kojoj mlađa može vjerovati i kojoj se može povjeriti. Priče na kraju hodnika proza je koja ne smije ostati nezapažena, a zainteresiranost za čitanje zasigurno može pobuditi ne samo ljubiteljima lektire, već i onima kojima čitanje, poput Davora, nije primarna zabava.

Ana-Marija Posavec, prof.