Krik

 

Horizont, duboko plavetnilo mora…
nebo se u meku svilu odijeva.
Gle! Zvijezde blijede, dolazi zora

Prividan to je mir, tek ruglo tišine.
Na žalu još treperi bijelo pero.
Krik! Nepoznata ptica hvata visine.
I uslijed te varke vatreni bolero…

U iščekivanju prividnoga mira,
povrh svih sjećanja i lažne bistrine
lađa je malena, lađa od papira.

Danas, nad gradom

 

Danas, nad gradom
umjesto galebova

čiope lete.

***

Nisu ponijele sol

ni sjećanje 

na ribare i brodove.

Poznaju samo brzinu,

neprekidni let,

i zrak koji zatreperi

kad ga dotakne krilo.

Slikaru

 

Danas ne moraš ništa stvoriti.
Samo sjedni.
Pogledaj papir.

U tvojoj glavi već žive boje koje nikad nitko nije vidio.
One su tihe, strpljive.
Ne traže remek-djelo.
One žele samo da im dopustiš da kapnu.

Jednu kap.

Kap plave za more koje nosi tvoje misli.
Kap zelene za povjetarac između stabala.
Kap crvene za ono što boli, ali još gori.
Kap žute, za cvijet koji uporno raste i kad nitko ne gleda.

Uzmi kist.
Ne zato što moraš, nego zato što možeš.
Neka papir upije tvoje misli.
Ne moraš znati što ćeš naslikati.
Samo započni.

Kišno nebo boje sirove svile

U presavijenoj niti bljesne dan,
klizi po brazdi tihe, sive tuge;
na razlivenom obzoru začudan -
miješa se svila sa suzama duge.

Pod prstima svijeta kaplje šapat,
bez oštrine, bez straha, bez sile,
kao da zemlja udiše prstohvat
mekoće kišnog daha sirove svile.

Dozvola

Dajem sebi pravo

da više ne čekam isprike

koje nikad ne dolaze.

Dajem sebi tišinu

kad drugi govore preglasno

o stvarima koje ne razumiju.

Smijem otići

čak i ako sam dugo ostajala

nadajući se.

Smijem reći ne

iako su me godinama učili

da šutim i saginjem se.

Nisam sebična

što čuvam svoje granice,

što sanjam mir,

što želim da me netko vidi

ne samo kad nešto treba,

nego kad sam ja... samo ja.

Ovo nije kraj moje dobrote.

To je početak

mog većeg poštovanja

prema sebi.

U meni ostaje

nježnost koju nisu uspjeli slomiti,

glas koji je tiho šaptao

čak i kad su drugi vikali.

Ostaje vjera u dobrotu

ali ne više slijepa.

Ne bezuvjetna.

Spremna sam dati

pogled koji razumije,

ruku koja ne traži ništa zauzvrat,

riječ koja zna kad treba šutjeti.

Ali...

ne dajem više

svoje vrijeme onima

koji ga troše kao da je bezvrijedno.

Nikome više ne dajem

srce na dlanu.

Moj mir

ne treba objašnjenja,

napokon ima svoju tišinu,

vrijeme bez očekivanja,

šetnju bez smjera.

Moj mir

ne traži dopuštenje.

On postoji

kao tišina poslije oluje.

Razglenica s otoka izgubljenih misli

 

Našla sam tvoje ime urezano u koru sna
za koji sam zaboravila da postoji.

More bruji uspavanke na jezicima kojih se nitko  ne sjeća,
a pijesak je napravljen od napola napisanih pjesama.

Galeb mi je jutros ispustio pero, meko i bijelo,
kriknuo je da ovdje vrijeme ne prolazi, već stoji.

Čak i sjene drijemaju ispod smokava.

Anti - Ljubavna

Sa ruba trepavica

otkinula se

nova ljubavna pjesma.

Jecaj

S crkvenog tornja
otkinuo se zadnji dnevni zvon,
zazveketao poput novčića,
prosuo se preko krovova,
umnožio klizeći niz crijepove,
gubeći na jačini kao plač
i jecaj umornog i umirenog djeteta.

Jesenska, jedna od onih kad…

… nema više vretenaca ponad voda,

na livadama makovi tek su puko sjećanje.

Nema ni tragova nedavno otišlih roda,

u gnijezdima praznim bube, tiho vijećanje.

Najbolje želje pretvore se u usahli čičak,

poljima magle jesenske polagano se vuku…

U ogrlici oko vrata tek spomen-kamičak,

uzalud ruka moja traži utjehu, drugu ruku.

Želje su raspukli nar. Sjemenke crvene, sočne.

Uzalud. U ustima zapinje nezreli pomegranat.

Niz planinu sljevaju se vode bistre, moćne;

olovka doziva poeziju. Majstor je il' tek alat?

Mir, tišina, šetnja uz mirno i uzbibalo more.

Tu su prave i krive rime, i riječi što slobodno teku.

Zatvaram balkonska vrata, daleko još je do zore;

razgrćem uspomene, odlazim u postelju meku.

© Sonja Smolec 2022.  Iz zbirke Godina crnih ptica

Zakon prirode

Dok gledam nebo ponad glave,

tamo gdje treperave zvijezde

na postelji od svile indigo plave

u svemirskim se maglama gnijezde,

kroz misli mi prolaze vremena

kad su i slijepi dizali oči,

molitvom da se riješe bremena

da zbace teret besanih noći.

Zauvijek sve je ostalo isto,

na tlu su ostali, tlo ih hrani

kada kiši, kad je bistro, čisto,

il' oblaci lijeni, razigrani,

nicale su šume i trave rasle,

ptice letjele, gmizali crvi,

na poljima životinje pasle,

a čovjek mislio, Ja sam prvi!

Pale su tuče, narasle vode,

munje su stigle, vatra iz pakla,

uništiše ruke dar prirode,

kaplju suze, biserje od stakla.

Nebo će uvijek mijenjati boje,

zemljom će drugi hodati ljudi,

priroda ne dijeli moje-tvoje,

al' ima svoj zakon, zna da sudi.

Ja, sanjar

 

Davno, pored mora, s početkom ljeta
kad je pucao kamen i nebeska žarila jara,
čekala sam trenutak kad snovi nebom jezde.
I dočekaše mene, budućeg sanjara, majčine suze,
ponoćna tišina, nebo plavo, usamljene zlaćane zvijezde.
Ruke moje, pružene, tražile su sigurnost; nježan stisak.
Svijetu podarila sam krik preplašene ptice,
svoj prvi, usamljeni vrisak.

Ja, sanjar, u zagrljaju tišine, svih proteklih ljeta,
lažnih obećanja, promašenih nadanja,
prtila sam planine, lutala kroz doline,
tražila mjesto između neba i tla,
na amplitudi uspona i padanja,
kao čiopa letjela u visine.

Između prvih izgovorenih riječi i napisanih slova,
u čaroliji nestvarnosti nikad nisam mjerila vrijeme.
Tamo gdje šumi more i prostiru se modrine sna,
prosipala sam svoje sanjarsko sjeme,
a sad pitam se, a gdje, gdje sam ja?

Ponekad, zamislim kako bi bilo...
da je niklo, da bol ne ispunja grudi.
Sjećanja prodiru kroz vrata vremena
i sjedaju bremenita u moje umorno krilo.

O marmeladi i tako to…

Czesław Miłosz piše

(pisao je, napisao je…)

o marmeladi od jagoda

i kako ju je jako volio jesti.

Sven Adam Ewin piše

o knedlama od šljiva.

I sad se pitam,

volim li ja to njihovu poeziju

ili volim jagode i šljive?

Oh, da, knedle volim.

Nemam ništa ni protiv marmelade

ako je namazana preko putra.

Može biti i od jagoda.

Ne putar. Marmelada.

Ipak više volim onu pravu domaću

od šljiva s komadima kožice.

A dunje…

Eh, dunje mirisne, još im nije vrijeme

ali eto… dokoturaše se,

onako nezrele i grbave,

u moju pjesmu. 23.7.2018.

Žena sam

... i s visokim i s niskim potpeticama,

u haljini od svile i trenirci ofucanih rubova.

Mogu biti raspjevana kada šutim

i tužna kad pjevam, tajanstvena

kad djetetu pričam priče i prije njega zaspim

na jastuku koji miriše na lavandu i djetinjstvo.

Volim kad mirišem na proljeće

na frezije, jorgovan i cvijet divlje šljive.

Volim sa sjetom gledati otiske stopala u pijesku

koje je ispralo more, lizati sol s usana, udisati jod

a misliti na jesen i planine prekrivene snijegom.

Ne mijenjam se ni onda dok brišem prašinu

perem prozore ili čistim zagorene lonce

(svaka žena ima bar jedan takav)

ne mareći što mi se lak s noktiju ljušti

a ja zubima do krvi kidam zanokticu

jer nemam vremena potražiti škarice,

i svaki čas s nosa otpuhujem

nestašni pramen kose

u kojem svjetlucaju prve sjede...

... i onda kad se raščupana

jutrom gledam u zrcalo,

kad na oči podbuhle od migrene

i neprospavane noći

stavljam hladne obloge

pa laganim korakom odlazim

na autobusnu stanicu

krijući se iza doborojutro osmjeha

kako bih drugima uljepšala dan.

© Sonja Smolec iz zbirke Pisma bez adrese

Drveće se zlati

 

Baš kao uvijek, ponavlja se jesen,
potamnjele grane svoju raskoš daju.
Lišća sve je manje, na tlo pada kesten,
po poljima pustim psi samotni laju.

Korak mi je težak, muklo odjekuje,
u potoku voda još stidljivo blista.
Orasima zrelim vrana se raduje,
uspavanku svira vjetar violinista.

Drveće se zlati, baš kao i lani,
razvlače se magle, sve su kraći dani.

Jesenska sonata, dva

S druge strane prozora hladna kiša,

njišu se tanahne grane. Lišće sjaji

premda vjetar u valima nanj' juriša.

Na travu pada list po list. Izdisaji.

I dotičem staklo hladno i magli se,

crtam lice bez očiju. Samo usta

govore stihove p'jane za čemprese.

Odnekud glazba se čuje. Noći pusta!

Sonatina u g-duru, klavir svira

vrijeme za snove i priče. Prevrtljiv san

obećanje novo daje. Vrijeme mira.

Dok grane dotiču nebo, indigo svod

težak je prekrivač svega, a pratnja im

luna kroz oblak što viri. Od srebra brod.

***

I nestaješ u snu svome, bestjelesan.

© Sonja Smolec iz zbirke "Pričam ti..."

Snòviđēnja

Prohladno jutro, skoro će jesen.
Mislim na snove, na slike lažne.
Korake brojim, na putu kesten.
Zbunjena trepćem, oči su vlažne.

Posljednja pčela na tragu meda;
cvijeće još cvate, sakuplja rosu.
Na grani ptica, mirno me gleda,
sa lišća vjetar vlagu mi prosu.

Prazan moj vrt je, bez doviđenja…
Na prošlost mislim, usporim korak.
Je li to zbilja? Tek snòviđēnja?
Plodovi suhi, a okus gorak.


© Sonja Smolec iz zbirke Godina crnih ptica (20.9.2021.)

Dotaknuti nebo

Samo u snovima se dotiče nebo,
tako nestvarno i meko kao svila;
gledam, sjaji, čudo! Rastopljeno srebro
finoćom paperja, mladog ptičjeg krila.

Ili… ili… poput rascvjetalog maka
latice podatne što lete na vjetru,
i svaka je od njih sasvim tiha, laka,
jedna drugu ljubi kao sestra sestru.

Nebo, daleko, stalno boje mijenja,
ne prihvaća niti jednu moju želju,
nudi mi snove, dugu i priviđenja
koja s kišom natapaju žednu zemlju.

Kad u nama umire dijete

Dođu vremena kad gledaš ruke, prazne,
nekada meke, široko raskriljene,
za zagrljaj spremne, k'o ptica da polete,
kad su mirisi cimeta, ruma i naranče bili gozba.

Osmijeh je bio… osmjeh bezbrižne radosti,
na usnama dodir leptira zaljubljene mladosti
i želja da odrasteš, da nisi više dijete.

Obilježile su nas stope u pijesku, prašini, u blatu,
na koljenu krasta, na brzinu počešljana kosa,
za doručak bijela kava i kruha-masti,
trk do voćnjaka gdje prve su trešnje izazovno zorile
na najvišim granama... Vrijeme kad smo zaboravljali
napisati zadaću jer su nas prve ljubavne misli vodile
do srca izrezanog u kori breze ili hrasta.

Gdje su vremena kad smo nestrpljivo odrastajući,
ranim jutrom lagano stajali na vrhovima prstiju
i nestrpljivo gledali preko zida djetinjstva,
dok nam je u grudima svirao tango?

© Sonja Smolec iz zbirke Godina crnih ptica

Jesenska, jedna od onih kad…

 

… nema više vretenaca ponad voda,
na livadama makovi tek su puko sjećanje.
Nema ni tragova nedavno otišlih roda,
u gnijezdima praznim bube, tiho vijećanje.

Najbolje želje pretvore se u usahli čičak,
poljima magle jesenske polagano se vuku…
U ogrlici oko vrata tek spomen-kamičak,
uzalud ruka moja traži utjehu, drugu ruku.

Želje su raspukli nar. Sjemenke crvene, sočne.
Uzalud. U ustima zapinje nezreli pomegranat.
Niz planinu slijevaju se vode bistre, moćne;
olovka doziva poeziju. Majstor je il' tek alat?

Mir, tišina, šetnja uz mirno i uzbibalo more.
Tu su prave i krive rime, i riječi što slobodno teku.
Zatvaram balkonska vrata, daleko još je do zore;
razgrćem uspomene, odlazim u postelju meku.

Tebi, čiji sam uzdah bila

 

Tebi, čiji sam uzdah bila, poklanjam stihove

Na zalasku sunca obavijenim tišinom,
nebom se prostrla meka ponjava noći.

Kad galebovi krikom najave odlazak dana,
poželjet ću udahnuti mirise frezija
a ne krizantema.

Ostaje mi tek nedopjevana uspavanka,
zaboravljene riječi pjesama mladosti,
utihla pjesma cvrčka.

Sumrak miriše na prezrelo jesensko voće.
Bez tebe, bez nas…

______________________________________________________________

Pobjednička pjesma na natječaju Zvonimir Golob, 2022.,

© Sonja Smolec, iz zbirke u pripremi "Godina crnih ptica"