Baš kao uvijek, ponavlja se jesen,
potamnjele grane svoju raskoš daju.
Lišća sve je manje, na tlo pada kesten,
po poljima pustim psi samotni laju.
Korak mi je težak, muklo odjekuje,
u potoku voda još stidljivo blista.
Orasima zrelim vrana se raduje,
uspavanku svira vjetar violinista.
Drveće se zlati, baš kao i lani,
razvlače se magle, sve su kraći dani.
