Knjige za djecu
Tajna ima krila
Priče Sonje Smolec pobuđuju dječje zanimanje i potiču na čitanje. Zbirka je jedan od mogućih poticaja djeci da postanu kreativci, upoznaju svijet oko sebe i izgrađuju svoj odnos prema njemu.Sanja Grujić, učitelj razredne nastave učitelj mentor. OŠ Ivana Gorana. Kovačića
Sve priče su napisane jednostavno, pitko, jasno, s uočljivim odgojnim naglaskom. Bilo bi dobro da ove priče čitaju i roditelji. Tako bi lakše i bolje razumjeli svoju djecu.
Željka Horvat-Vukelja, Zagreb, 2001.
***
Svaka priča predstavlja doživljaj iz svagdašnjice, pa bih je preporučio svima neka ih pročitaju. Mislim kako svima nama u današnjem svijetu, bez obzira na ruralnu ili urbanu sredinu, nedostaju ovakva ljudska razmišljanja - ili pak pogrešno mislimo kako ćemo tješnji odnos sa svojom djecom ostvariti "jednom kasnije" i kako ćemo moći sve "nadoknaditi"...
Potrebne su nam ovakve priče jer je to naš život.
mr.sc. Filip Kljajić, Belišće, 2001.
***
Kamen Tvrtko
Kamen Tvrtko je još jedno djelo već afirmirane književnice za djecu Sonje Smolec. U njemu ona, na sebi svojstven način, vrlo suptilno a za djecu zanimljivo i razumno govori o jednoj sudbini. U ovom slučaju to je sudbina kamena Tvrtka koji susreće druge likove iz prirode. Doživljaji pri tim susretima, koji su često vrlo emotivni, a takva su i djeca, razvijaju čitatelju maštu. Bude spoznaju da smo svi u božjem vrtu važni i potrebni i da samo svi zajedno, kao cjelina, predstavljamo životnu stvarnost. Te stvarnosti često nismo svjesni ili na nju zaboravljamo. To ne bismo smjeli niti trebali činiti i tome nas prelijepo uče ove priče.
Djecu, ali i nas starije, "Kamen Tvrtko" podsjeća ili upućuje na onaj ljepši dio svijeta i prirode. Nama starijima je i zanimljivo i korisno podsjećanje na mladost i svu njenu ljepotu.
Nakon što sam pročitao priče osjećam se sretnim pa ih preporučujem i drugima da tu sreću podijelimo.
mr.sc. Filip Kljajić, Belišće, Hrvatska, Prosinac, 2006.
***
Pisati za djecu nije ni lako ni jednostavno. Pedagogija je to koja zahtijeva kreativnu prilagodbu vremenu i približavanje senzibilitetu najmlađih. Obratiti se djeci zahtijeva suptilnu komunikaciju još djetinje nevinog svijeta u oduhovljenosti mogućih ideja. Poseban je to svijet. Svijet u kojeg se ne upuštaju mnogi literati.
Sonja Smolec zakoračila je već dobrano u taj svijet i u otvorenoj komunikaciji s mladima daje oduška svojem kreativnom duhu. Kamen Tvrtko štivo je iznimne ideje oduhovljene stvarnosti koja svoju poveznicu vidi upravo u svemu što postoji. Dječja neopterećena saznanja su najbliža Istini. Kamen Tvrtko i njegova sudbina otkrivaju nam upravo onu istinu koju smo često u nemogućnosti vidjeti. Zajedništvo svega sa svime.
Đurđa Parać, prof. Velika Gorica, Hrvatska, Prosinac, 2006.
***
Kineski zvončići
U romanu "Kineski zvončići" velikogorička spisateljica Sonja Smolec donosi napetu i zanimljivu priču iz života troje dvanaestogodišnjaka od kojih su Tin i Luna tek doselili u Veliku Goricu, a Linda u ovom gradu živi "oduvijek". Ime Velike Gorice, njenih ulica, trgova, okolnih naselja, ustanova, udruga, spomenika kulture i karakterističnih događaja vješto je utkano u fabulu ovog romana u kojem ćemo naići na Trg Stjepana Radića, Ulicu Matice Hrvatske, Kolodvorsku ulicu, Mraclin, Gradiće, Okuje, Andautoniju, Vrata od krča, Tržni centar, Gradsku knjižnicu, Centar za kulturu, folklorno društvo, Velikogorički fašnik i Božićni sajam, a spominje se čak i monografija Grada Velike Gorice, koju u više navrata listaju junaci ove knjige.
A glavni junaci su učenici petog i šestog razreda koje zanima puno više od onoga što im može pružiti školska svakodnevica i kojima se "previše stvari mota po glavi". Upravo ta radoznalost odvodi ih u pustolovine, dovodi u opasnost ali daje i presudan doprinos istraživanjima, koja godinama nisu mogli razriješiti uvaženi znanstvenici.
Specifične su i okolnosti u kojima odrastaju glavni likovi. Tin je sin roditelja koji su poginuli u prometnoj nesreći, koju je on nekim čudom preživio, a našli su ga s nježnom biljčicom mentom piperitom u ruci od koje se više nikada nije odvajao, ni u bolnici, ni u domu, ni kod udomitelja u Velikoj Gorici. Luna je kći rastavljenih roditelja, a živi s mamom, akademskom kiparicom bez stalnog zaposlenja. Linda pak živi s oba roditelja, no, mama je vječito u "salonu", a tata je u nekoliko navrata boravio u duševnoj bolnici.
Bitno mjesto u knjizi zauzima i već spomenuta biljka menta piperita, paprena metvica. Biljčica od koje se prave čajevi, bomboni i žvake, predstavlja u ovom romanu tajanstvenu silu koja glavnim junacima pomaže u nevolji i pokreće blagi zvuk "kineskih zvončića" u trenucima kad Tin i Luna žele međusobno podijeliti svoje tajne.
Upravo zbog vještog poniranja u tajne protagonista romana, obilja događaja i živih, uvjerljivih dijaloga, ovu će knjigu s užitkom čitati vršnjaci njenih glavnih junaka, roditelji i nastavnici, što je zacijelo i bila nakana autorice koja je za moto romana odabrala moto belgijeske pjesnikinje Sandi Aldorf: Ovdje sam da obojim cvijeće bojama proljeća, da te nasmijem i podijelim nježne treptaje s tvojim srcem".
Drago Bukovec,, urednik biblioteke "Albatros", Velika Gorica, travanj 2008.
***
The Girl with the Pink Glasses
The Girl with the Pink Glasses is an extraordinary look into the mind of a young girl growing up. Including all the issues a younger sibling must face in a family.
We get to experience her transition from kittens to her first love. The book is a wonderful read for anyone from adult to adolescence.
I found I could not put it down. A must read written by a very talented author.
Dawn Nelson Elwood, May, 17, 2010
author of "The Wonder: Fifty Pieces of Poetry"
***
The Girl with Pink Glasses
This book was a delight to read. I would encourage anyone young and old to read it. This book describes beautifully the trials and tribulations of growing from child to young adult, the family life we had or the life we wish we had, your first love, and peer pressure, and how to handle it all while being yourself. This is the first book written by this author I’ve read and I would definitely read more.
My review would give this 4 out of 5 stars. ****
Val Davis: Reviewer, May, 23, 2010
***
I just bought the very last copy of Girl with pink glasses from Amazon. I've not been able to read or write since 2009. Not even a shopping list, so I am fortunate to have that last copy of 1st edition in my possession now. I've not begun to read as it scares me but I do know the story line of this one so it is going to be part of my therapy... I thank you for the mention of my fun side in opening...my heart filled just a little more X I pray this book helps me get back that which I lost... love you forever, Sonja
Linda Liversedge, August, 12, 2015
***
Djevojčica s ružičastim naočalama
Pisati za djecu / mlade, prilagodljivim okom, uhom i leksikom djetinjstva, percipijentu kojeg je teško obmanuti, uistinu je teško. Vokabularni specifikum, fleksibilnost izraza, umreženost dijaloga i projekcija vizionarskog svijeta djeteta svakako je nesvakidašnja istina koja poražava odrasloga svojim neprikosnovenim darom za pravednošću kako u igri tako i u zbilji, posebno kada je u pitanju odgojno-intelektualni i emotivni razvoj djeteta. Sonja Smolec postiže ovaj literarni specifikum. Buba, Nikola, Margareta, Silvija, roditelji... likovi tvrdoglavi u svojoj pubertetskoj inicijaciji, znatiželjni i ispunjeni elanom, entuzijazmom, kreativnošću; prve ljubavi, dječji humor, bezazlenost dječjeg doba i rukohvati potonjeg života, prva iskustva s porocima, generacijski razmaci! Stilsko-formacijska prilagođenost jeziku mladih, tematsko-motivska eruditivnost te narativni efekt u tekstu! Svi navedeni strukturalni elementi djela „Djevojčica s ružičastim naočalama“ uprizoravaju pred čitateljem vrijedan tekst.
Školski dani i „bezbriga“ djetinjstva opravdavaju ponašanje Bube i Nikole (protagonisti romana) i ono što čine u danim momentima. Zajednička avantura u podrumu učinila ih je herojima, popularistima u školi, to je ono o čemu njihovi vršnjaci maštaju: herojstvo kao najviši komunikativni i društveni čin njihove generacijske populacije. Bubina ispovijest dnevniku bilježi iskreno želje, strahove i nastojanja djetinjeg srca koje razaznaje ne/dobronamjernosti, ne/pravednosti... Likovi su zato bliski mladima: sa svim svojim nadama, bojaznima i ne/shvaćenostima. Ocjene manje-više na kraju školske godine budu dobre, no raspust, odlazak u srednju školu te prva faza odrastanja djeteta grade uvertiru u jedan posve novi nazor svijeta i o svijetu. Na taj način radnja romana neprestano upućuje na putovanje kroz taj i takav život ma što on sa sobom donio. No svakako da se đačko doba pamti, ono je urezano u mnemonijski okvir jednog bezbrižnog perioda života, polet kojem se samo dijete umije i želi prepustiti. Dijete i zaljubljeni.
Generacijski nesporazumi, tvrdoglavost i upornost mladih, ideje i kreativnost kojim su profilirani njihovi nazori i želja za sretnim završetkom – sve ovo nosi posebno obilježje u proznom stvaralaštvu za mlade. Humor, unutarnje subjektivne bitke u akterima romana, realistična slika okruženja u kojem su likovi pozicionirani približit će ovaj roman ne samo dječjoj populaciji nego i odrasloj.
Književno djelo „Djevojčica s ružičastim naočalama“ Sonje Smolec tekst je osebujnih tematskih iznijansiranosti i prepoznatljivih odlika romana za djecu / mlade te će ga zasigurno percipirati i književna kritika koja će ukazati na strukturalni, tematski i moralno-odgojni profil ovoga djela. Percepcija posve posebnog, skoro čarobnog svijeta. Svijeta djetinjstva.
Mr. sci. Ljiljana Tadić
***
Halo, Zemlja zove Snježanu!
U maniri dobre književnosti za mlade
Sonja Smolec, rođena je 1953. godine u Puli. Završila je Srednju komercijalnu školu i polazila Ekonomski fakultet, te živjela i radila kao poslovna tajnica u Zagrebu, da bi danas sa svojom obitelji stanovala u Velikoj Gorici. Autorica je pjesama, priča i romana za djecu i odrasle. Objavljivati je počela još u školskim klupama, a danas je svojim djelima već osvojila srce mnogih čitatelja. Članica je DKH za djecu i mladež i Udruge Spark u Velikoj Gorici. Književni prilozi objavljeni su joj u periodici i na radiju. Autorica je zbirke priča Tajna ima krila i Kamen Tvrtko, te romana za djecu Kineski zvončići. Prevođena je na engleski jezik i dobitnica nekoliko književnih nagrada.
Spomenute natuknice preporučuju u dobrom svjetlu i njezin najnoviji rukopis pod naslovom Halo, zemlja zove Snježanu. Riječ je o romanu u kojem su glavni likovi djeca završnih razreda osnovne škole. Djelo je napisano u prvom licu i ispovjednom tonu u obliku dnevnika.
Riječ je o autorici koja zna pisati i o romanu koji, kad jednom dosegne svoj spisateljski uspon, više nema slabih mjesta. Rječnik je primjeren populaciji koju opisuje, ali ipak dodiruje vršna mjesta lijepoga pisanja. Radnja je fino i zanimljivo vođena, a čitatelja drži u napetosti od početka do kraja. Izmjenjuju se vanjski i unutrašnji događaji, zgode i nezgode skupine školaraca na ljetnom raspustu koji provode u kampu jednoga jadranskoga odmarališta. Čim autorici ponestane pustolovina, ona zaviruje u duše djece i u njima pronalazi novo nadahnuće, one osjećajne temperaturne razlike koje čitatelja iznova dižu i bude u njemu novu znatiželju. Ne samo da ova spisateljica dobro vodi svoju radnju, nego i izvrsno poznaje svijet mladih, a u priču uvodi i djeci prilagođen govor sa svojim osobitostima.
Iako je radnja u svojoj suštini zamišljena prilično statično, jer se skupina djece nalazi stalno na istome mjestu, autorica u njoj pronalazi izlaze, odnosno pustolovine, (npr. krađa čamca, opasna noćna vožnja, nevrijeme i susret s policijom), koji se zatim reflektiraju u proživljavanju glavnih likova, postajući hranom novih razgovora, razmišljanja i introspekcija, ali i novih interakcija i suodnosa. A to može postići samo vrsna pripovjedačica poput Sonje Smolec.
Kriminalni zaplet u romanu također je u istoj funkciji, ali glavni kostur radnje ipak ne počiva na njemu. Ova intriga samo je pomoćno sredstvo kojim autorica održava već spomenutu napetost štiva, koje je vrlo blisko mladom, ali i odraslom čitatelju. Prava težina priče je u razmišljanjima, maštanjima i doživljajima jedne djevojčice na pragu života. Nositeljica glavne uloge ovog romana preispituje samu sebe i dočarana je kao vrlo mlada osoba koja traži ulaze u život odraslih. Zaljubljuje se i ta je ljubav privlači i izaziva, ali nije sigurna u svoje prave osjećaje. Prvi se poljupci žare na njezinom licu i na njezinim usnama, tjeraju joj srce da brže kuca, ali djevojčica osjeća da ono pravo vrijeme za ljubav i odgovornost još nije došlo. Još joj je silno važna sigurnost roditeljskog doma, obiteljska nježnost i ljepota djetinjstva. Ona se nalazi na mostu između dva svijeta, pa čas prelazi na jednu, a zatim opet na drugu obalu. I to će trajati tako dugo dok je zrelost ne povuče na svoju stranu.
Čitatelj suosjeća s tim mladim i krhkim bićem. Uzima ga pod svoje i s njim prolazi sretne i tužne trenutke.
Sonja Smolec koristi rečenicu koja nigdje ne zapinje. Sve je umreženo u priču, koja doživljava svoj sretan rasplet. No, ta sreća zbog povratka u roditeljski dom nije bez sjene. Osjeća se žalost zbog rastanka, zbog lijepih trenutaka koje je skupina djece dijelila na svom zajedničkom ljetovanju. Ti trenuci za mnoge su njene članove obogaćenje, novi korak prema zrelosti. U njima je bilo mnogo toga novog. Rodile su se i nove ljubavi. Tko zna hoće li one nestati ili ostati? U rastanku je uvijek neka težina. Kao da je i to priprema za onaj pravi život koji, kao da na sve njih, čeka iza prve okuke.
Zaista, ova je autorica pokazala i dokazala da se od nje može još mnogo toga lijepoga očekivati. Ponudila nam je zrelo, bogato i osjećajima nabijeno štivo, puno i natreseno poput vreće brašna do vrha i samo od čitatelja ovisi, hoće li se vinuti do ljepote i vrijednosti koje su mu u tom štivu ponuđene. Naime, bez eksplicitnih pouka, autorica je slijedom primjera izrekla svoj stav o mnogim izazovima i porocima koji stoje na putu sretnoga života suvremene djece, kao što su duhan, alkohol, droga… Ova knjiga zaista pruža dobru sliku u koju se mogu zagledati i iz nje izvući poneku pouku, ne samo djeca, nego i njihovi roditelji. Roman je to koji svjedoči da su djeca u suštini dobronamjerna i ozbiljna bića, koja žude za ljubavlju i žedna su pažnje i nježnosti. A na stranputice skreću najčešće pod utjecajem odraslih, ili onih kojima u želji za profitom, nije stalo do dobrobiti najmlađih. Naravno, glavni motor zbivanja je i nestrpljenje i znatiželja da se što prije zaviri iza zastora svijeta odraslih. Sve je to autorica dobro uočila i ponudila čitatelju u maniri dobre književnosti za mlade, koja se može svakome preporučiti.
Božidar Prosenjak, književnik
Urednik "Biblioteka za mladež" u nakladi Alfa, Zagreb. 2010
***
Moja sestra Sarah - recenzija
Iako Sonja Smolec iza sebe ima sedam objavljenih knjiga za djecu i mlade, Moja sestra Sarah je posebna po tome što je ovo Sonjin prvi izlet u svijet spekulativne fikcije. Sudeći po posljedicama tog izleta, iskreno se nadam da joj neće biti i posljednji. Bila bi velika šteta da se njezina mašta zadrži s ove strane stvarnosti i nikada više ne zaluta s onu stranu ogledala. I ne vrati se odatle s novim romanom.
No, krenimo redom.
Moja sestra Sarah je priča o obiteljskim tajnama koje mogu, a i ne moraju završiti loše. Svaka obitelj ima nešto što prešućuje, nešto o čemu se ne priča. Ponekad je to nešto sasvim bezazleno i otkrivanje takve tajne ne nosi za sobom neke velike, a kamoli strašne posljedice. Ponekad to... nije tako.
Sofia je jedna sasvim obična, zaigrana djevojčica koja živi s majkom, ocem i djedom. Za Sofiju nema knjiga koje se ne mogu pročitati, nema pitanja koja se ne mogu postaviti, nema odgovora koje ne može dobiti. Osim jedne knjige, jednog pitanja i jednog odgovora. Jer, za knjigu ni ne zna da postoji, pitanje joj nikad ne bi palo na pamet postaviti, a odgovor... odgovor nalazi igrom slučaja na tavanu. Ili, preciznije: odgovor nalazi nju.
I od tog trenutka, za Sofiju se sve mijenja. Obitelj je prešutjela Sofiji činjenicu o Sarah, sestri blizanki koja je umrla. Sarina pojava postaje Sofijina tajna koju ona prešućuje ostatku obitelji. Jer, Sarah je drugačija. Ona nije ni od ovog, ni od onog svijeta. Ni sama Sofia ne zna što je točno Sarah, osim da je njezina davno izgubljena sestra. Netko s kim se može igrati, s kim može dijeliti, netko samo njen.
No, Sarah ima sasvim drugačije planove. Planove koji se protežu u godine koje će tek doći, kad Sofia više neće biti klinka koja je otvorila zabranjenu kutiju i pustila iz nje nešto neobjašnjivo. U godine u kojima će Sarah pokazati svoje drugo lice. Svoju mračnu ćud. Posljedicu mjesta s kojeg dolazi, u koje i sama Sofia slučajno upada. Mjesta koje je Sonja Smolec tako jasno opisala da ga možemo zamisliti i istovremeno žarko poželjeti i poviriti u njega i pobjeći glavom bez obzira:
"U prednjem djelu nalazila se terasa s podom od kamenih blokova izglačanih vjekovnom upotrebom. Terasa je po svom izgledu trebala biti otvorena, ali su neki njeni dijelovi izgledali kao porušeni zidovi. S lijeve strane bio je četvrtasti stup u stilu starih grčkih ili možda rimskih građevina... Uz stup je rasla i za njega se viticama držala biljka penjačica. S druge strane bio je cijeli zid. Imao je prozorčić na čijem je parapetu bilo pažljivo odloženo manje, nedovršeno slikarsko platno. Iznad prozora je bila pričvršćena svjetiljka. Izgledom je podsjećala na kazališne reflektore. I sjajila je. To je dakle bilo mjesto odakle je u moju sobu dolazila svjetlost. Ruka mi se okliznula o rub okvira. Dlan mi je kliznuo na sliku...
Zatvorila sam oči, tek na trenutak i duboko udahnula. Kad sam ih ponovo otvorila više se nisam nalazila u svojoj sobi.
Posvuda se širio miris uljanih boja pomiješan s mirisom cvijeća koje je cvalo nedaleko kuće.
Pored kuće, desno od prozora, raslo je stablo slično žalosnoj vrbi, ali mu grane nisu visjele do tla. Savijale su se u svim mogućim nelogičnim pravcima. Jedna grana je bila pod tako neobičnim kutom prislonjena na bočnu stranu građevine da se protivilo svim zakonima prirode."
Mračan svijet iz kojeg Sarah dolazi zahvaća i samu Sofiju. Druženje sa sestrom blizankom ostavlja tragove i na njoj ma koliko se ona trudila ostati "normalna". Skrivana tolike godine, prešućivana na svim obiteljskim okupljanjima, zatajena vlastitoj sestri... Sarah želi natrag sve ono što joj pripada. A Sofia stoji na putu ostvarenja njezina cilja.
Pričajući priču Sofijinim riječima, Sonja Smolec izvrsno oslikava odnose između dvije sestre, srazove njihovih želja i potreba, njihove sličnosti i razlike, a sve to u odnosu na ono što je objema jednako bitno: obitelj. Uplićući dvije djevojčice, a kasnije djevojke u jednu stvarno-nestvarnu priču o tome kako se tajne mogu okrenuti protiv onih koji ih prešućuju i pritom uvući u svoj vrtlog one koji su najmanje krivi, Moja sestra Sarah ukazuje koliko je tanka granica koja dijeli sebičnost i altruizam. Isto tako, kada dođe vrijeme odluke, jer ono uvijek dolazi, postupci ovih dvaju sestara jasno ocrtavaju što smo sve spremni napraviti kako bi zaštitili one koje volimo.
Iako je ovo roman namijenjen mlađim uzrastima, sasvim se lako u njemu mogu naći i stariji čitatelji. Dinamična se radnja isprepliće sa slikovitim, a ponekad, u slučaju svijeta iz kojeg dolazi Sarah, bajkovitim opisima kojima je teško odoljeti, dijalozi su bliski i poznati iz vlastitih nam kuhinja, dnevnih i dječjih soba, dok su tajne nešto što svatko od nas ima, čuva i ponekad mu se razbije o glavu.
Moja sestra Sarah ima još jednu specifičnost, a to je da je jedna od rijetkih, ako ne i jedina knjiga za djecu i mlade čija je radnja smještena unutar jedne hrvatske židovske obitelji. Drugačiji običaji i predaje vode nas u jedan sasvim novi svijet, skriven iza zatvorenih vrata. Sonja Smolec otvara za čitatelje ta vrata i na onom nepoznatom iza njih gradi svoju priču uvlačeći nas u jednu sasvim običnu obitelj koja igrom slučaja postaje sve samo ne obična. Ali i dalje ostaje obitelj koju čine ljudi koji se brinu jedni za druge.
Mali ili veliki ljudi, tako je nebitno. Jer se veličina osobe ne mjeri godinama nego onim što je ona spremna učiniti za druge.
Vladimira Becić, spisateljica, Dugo Selo
***
My Sister Sarah, Sonja Smolec, review
Although Sonja Smolec has seven children books under her belt, My Sister Sarah is special in as much as this is Sonja's first excursion into the world of speculative fiction. Judging from the consequences of that excursion, I sincerely hope it will not be her last. It would be a great pity if her imagination were to stay on this side of reality and never again stray through the looking glass. Returning from there with a new novel.
But, let us start at the beginning.
My Sister Sarah is a story of family secrets that can, but don't have to end badly. Every family has something they do not talk about, something they keep quiet. Sometimes, the something is quite innocent and the revelation of the secret doesn't have any big, let alone horrific consequences. Sometimes... the situation is different.
Sofia is an ordinary, playful little girl living with her mother, father, and grandfather. For Sofia, there are no books that can't be read, no questions that can't be asked, no answers that can't be gotten. Except for one book, one question, and one answer. Because she doesn't even know the book exists, she would never think of the question, and as for the answer... she finds the answer accidentally, in the attic. Or, to be more precise: the answer finds her.
From that moment on, for Sofia, everything changes. The family has kept her from knowing about Sarah, Sofia's dead twin sister. Sarah's appearance becomes Sofia's secret, kept from the rest of the family. Because Sarah is different. She's neither of this world, nor of the other. Sofia herself can't really tell what Sarah is, apart from being her long-lost sister. Someone to play with, to share with, someone that is hers and hers alone.
But Sarah has completely different plans. Plans reaching towards the years yet to come, when Sofia is no longer the kid who opened the forbidden box and let something inexplicable out. Years in which Sarah would show her other face. Her dark side. The consequences of the place she's coming from, into which Sofia herself will accidentally fall. The place which Sonja Smolec describes so clearly that we can imagine it, wishing simultaneously to peek into it and to run away from it as fast as we can.
"In the front part, there was a terrace paved with stone blocks, worn to slickness by centuries. The terrace looked as if it should have been open, but some parts of it looked like torn-down walls. On the left side, there stood a square pillar, similar to ancient Greek or maybe Roman buildings... A plant grew next to it, holding on to the pillar with its vines. On the other side stood a complete wall. It had a tiny window, on the sill of which stood a carefully balanced, smallish, unfinished painting. Above the window, a lamp was fixed. It looked vaguely like a theatre spotlight. And it shone. That was, then, the place from which light came into my room. My hand slipped on the edge of the frame. My palm slid onto the painting...
I closed my eyes for only a moment and took a deep breath. When I opened my eyes again, I was no longer in my room.
The smell of oil paint spread everywhere, mixed with the smell of flowers budding not far from the house. Next to the house, to the right of the window, there grew a tree somewhat similar to a weeping willow, except its branches did not reach the ground. They bent in different, illogical directions. One of the branches leaned against the building under such an unusual angle that it went against all laws of nature."
The dark world from which Sarah comes catches up with Sofia. Spending time with her twin sister leaves traces on Sofia, no matter how much she tries to remain "normal". Hidden for so many years, unmentioned at all family gatherings, kept secret from her own sister... Sarah wants everything that belongs to her. And Sofia is in her way.
By telling the story through Sofia's words, Sonja Smolec draws an excellent picture of the relationship between the two sisters, the conflict between their needs and desires, their similarities and differences, all of which in the shadow of what both find immensely important: family. Weaving a story of two little – and later, not so little – girls into a realistic-unrealistic story of secrets that can turn against those who keep them and draw innocents into their maelstrom, My Sister Sarah indicates how thin is the line dividing selfishness from altruism. Furthermore, when the time comes, as it always does, to make a decision, the two sisters' actions clearly show what we are prepared to do in order to protect those we love.
Although this is a novel aimed at young readers, older ones can easily recognize themselves in it. The dynamic story combines with vivid, sometimes, in the case of Sarah's world, fairy-like descriptions that are hard to resist; the dialogues are familiar from our own kitchens, living rooms and children's rooms, while secrets are something every one of us has, keeps, and sometimes finds breaking over our heads.
My Sister Sarah has another distinguishing characteristic: it is one of the few, if not the only children's book with the story set in a Croatian Jewish family. Different customs and myths take us into a whole new world, hidden behind closed doors. Sonja Smolec opens this door for her readers, and builds her story on the unknown elements behind them, drawing us into a completely ordinary family that, by chance, becomes anything but ordinary. But still remains a family, consisting of people who care for each other.
Whether those people are young or old is irrelevant. Because a person's greatness isn't measured in years, but in what they are prepared to do for others.
Vladimira Becić, writer, Dugo Selo
***
Moja sestra Sarah - osvrt
Dok još upijate miris listova, iznenadi da ste već uvučeni u roman. Plan kuće razložen po katovima, pogled na šumu, raspored... pomno mjerite svaku prostoriju i tražite nagovještaj radnje. Nagrađuje sam početak, kao da roman zna da je u vama pobudio nestrpljivu radoznalost. Već prva strana otkriva tajnu, kuću s obitelji, čije, ponekad nerazumljive postupke, Sofia smješta u sadašnju prizmu ljubavi, razumijevanja i oprosta.
Vraćajući se u obiteljsku prošlost, vrlo pažljivo gradi temelj čitaocu. Iako nas upoznaje s nedaćama s kojima se obitelj teško nosi, čini to s lakoćom, vezući događaje kao niz podrazumijevanja u kojima ono prije i ovo što jesu, čini jedno. Sofia, kao pripovjedač, opisuje živo, rasprostrto, kao zrela djevojka s dječjom strašću. Ni u jednoj misli ne ostavlja nedorečenost i brzo stvara ozračje povjerenja iako nas vodi u nepoznato.
Plijeni pomnost kojom autorica opisuje židovske običaje iz različitih kutova, kako uzrasnih, tako i svjetonazorskih. Cijeli roman prožet je ogromnom odanošću i poštovanjem, a snaga leži u djedovoj knjižnici. Poveznicu zbivanja, kao tihu i postojanu vezu, predstavlja upravo djed - odraz mudrosti i strpljenja. Prelazeći iz prošlosti u sadašnjost, spokojno čeka da sazri vrijeme za budućnost. Vrlo dobro razumije da život oko njega, naizgled užurban, treba vremena za neobjašnjivo. U iščekivanju, svojim iskustvom, unuke oblikuje za život, no tiho ih priprema za krajnji cilj putovanja – kako pomoći i održati obitelj.
Iako se radi o fantasy romanu, koji bi se radnjom mogao smjestiti u bilo koji dio svijeta, povremeno podsjećanje da se sve odvija u Zagrebu, samo nas na trenutke vraća na 'ovu stranu' i čini radnju, zapravo, mogućom.
Dok autorica ulazi u lik obiju sestara, ne blijedi strahopoštovanje zbog toga što jedna osoba donosi dva potpuno različita karaktera. Njihovo odrastanje priča je o stalnom traganju za dijelom sebe koji nedostaje. Sestra Sarah ima prednost u znanju i to je oslikava nestrpljivom, snažnom i drskom. S druge strane, Sofijina nježnost, kao rezultat spokojnog odrastanja, nudi plodno tlo za dječje manipulacije. Možda će netko izabrati i stranu, ali taj osjećaj neće potrajati, kako roman napreduje.
Borba karaktera još je snažnija među protagonisticama u zrelijoj dobi. Osjeća se razlika u sazrijevanju, namjerama i cilju. Sad već obje čvrste, čak suprotstavljene i udaljene, kako spoznaja nadolazi, postaju svjesne da su iskustvom i osobnošću, nedjeljive. Autorica dijaloge vodi kroz ushićenost, ljubav, nestašluke, nerazumijevanje, pa čak i strah. No kako roman raste, Sofia i Sarah se u ogledalu vide puno jasnije, kao i na samom početku – kao srž bezuvjetne sestrinske ljubavi.
Natali Šarić, Split
***
Moja sestra Sarah, Sonja Smolec. Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2015. Urednice: Snježana Babić-Višnjić i Silvija Šesto
Sonja Smolec uvlači nas u svijet o kojem se u hrvatskoj literaturi za djecu i mladež dosad nije puno pisalo, u svijet djeteta iz židovske obitelji u Hrvatskoj, obitelji u kojoj vrijede neka sasvim druga pravila i običaji, od specifične hrane koja se svakodnevno spravlja pa do nekih nama nepoznatih blagdana koji se slave. Već ovaj rakurs gledanja na život u Hrvatskoj, iz perspektive male židovske djevojčice, hvale je vrijedna književna novina. No Sonja Smolec ide dalje, te spomenuti milje koristi samo kao potku (fantastike ili horora, neka čitatelji prosude sami) iz koje započinje priču o odnosu dvije sestre blizanke koje se susreću u „zoni sumraka“, budući da je jedna od njih živa, a druga ne. No bez obzira voljeli ovaj žanr ili ne, ono čime roman Sonje Smolec najviše plijeni jest sjajno psihološki oslikan odnos dvaju sestara. I zato sve čestitke autorici.
Stručno povjerenstvo Nagrade Grigor Vitez za 2015. godinu
***
S obje strane ogledala
Sonja Smolec, Moja sestra Sarah, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2015.
Dragi mladiću tvoju šalu znam.
Kamen može rasti bez kiše ili snijega.
Ljubav može gorjeti beskrajnim godinama.
Srce može plakati bez prolivenih suza.
(Tum balalaika)
Pa iako sam poznavao rad Sonje Smolec i prije čitanja Moje sestre Sarah, autorica mi je ovom knjigom priredila nekoliko manjih iznenađenja. Prvo je bilo da sam očekivao jednu "standardnu" (što god to podrazumijevalo) obiteljsku priču o odrastanju, naravno, danu iz meni do sada nepoznatog kuta, da bih odjednom shvatio kako se radi o fantastičnoj knjizi o odrastanju, i to u oba smisla re riječi "fantastično": fantastično u smislu kako je Sonja Smolec uspjela napisati roman koji se bavi jednom naizgled svakodnevnom obitelji i odrastanjem njihove kćeri Sofije i da, fantastičnom u onom drugom smislu, da je riječ o prozi koja je žanrovski barem djelomice fantazija, iako, kada se radi o dječjoj imaginaciji moramo računati da je ta opna između fantazije i stvarnosti prilično fluidna i da ćemo se, to znamo iz životnog iskustva, susresti s bezbroj dječjih likova ispod kreveta, iz ormara, iz šume ili jednostavno mraka. Uostalom, cijela nam je ova knjiga, čas s ove ili one strane ogledala, upravo dokaz te relativne stvarnosti.
Drugo iznenađenje, kad sam već shvatio da se radi o fantastičnoj prozi (iskreno, nisam sam sebe opterećivao opisima ili recenzijama knjige prije čitanja, a što običavam raditi) bilo je - pa nije valjda riječ o dybukku? - demonu mrtvih, odnosno zloduhu koji opsjeda žive jer je ostao zaglavljen u međusvijetu. Nemojmo smetnuti s uma da je radnja romana situirana u jednu suvremenu zagrebačku židovsku obitelj punu privatnih i kolektivnih sjećanja, tajni i briga koja stanuje u staroj kući na padinama Medvednice. Već je samo to po sebi zanimljiv moment i svakako bi zahtijevalo posebno čitanje. Kako sam s čitanjem napredovao, dobivao sam i neke nove potvrde - naime, Sonja Smolec brojne elemente što religijske što folklorne židovske tradicije vrlo vješto, rekao bih čak nenametljivo i nevidljivo ugrađuje u tkivo romana tako da ih čak nismo niti svjesni - no pomalo prema sredini i dalje prema kraju shvatih da je riječ ipak o mojoj čitateljskoj zabludi kada sam Saru protumačio na taj način. Ne, nije riječ ni o kakvom zloduhu, upravo suprotno, prije bih je nazvao "dušom-učiteljicom" naše Sofije. I tu je upravo ono što će čitatelja, i to ne samo mlađeg, privući ovoj knjizi: odrastanje djevojčice Sofije i njezine imaginarne/stvarne sestre Sarah dan je zanimljivom radnjom obavijenom velom misterije, a koji ponajprije prati njihove međusobne psihološke odnose, pa onda i odnose unutar obitelji, i tek tada šire zajednice (primjerice, dio je radnje situiran upravo u vrijeme pristupanja Hrvatske u Europsku uniju) s bezbrojnim meandrima s obaju strana zrcala ili slike, u ono magijsko, u svijet mašte, koji je istovremen i paralelan s našom naizgled čvrstom i neospornom stvarnošću.
Zapravo, Moja sestra Sarah obiteljski je roman o odrastanju djevojčice Sofije koja pod utjecajem djeda razvija živu znatiželju valjda za svime mogućim na svijetu, provodeći puno vremena s njime u velikoj kućnoj biblioteci. Iako su i mama (liječnica) i tata (nastavnik) bitni likovi i svaki na svoj način važni za samu radnju i karakterizaciju Sofije, tu je svakako kao neprisutan, ali važan lik i već pokojna baka koja je bila slikarica (je li to bila ona linija po kojoj je Sofija povukla taj talent za magijsko?) te Sarah, postojeća-nepostojeća djevojčica, sestra blizanka koja je umrla u prvoj godini života i čije postojanje Sofija slučajno otkriva jednoga dana kopajući po škrinji skrivenoj negdje na tavanu.
To otkriće pokreće magijski mehanizam koji prije nekoliko godina umrlu Sarah vraća iz međusvijeta u ovaj naš svijet, u kojem se između sestara razvija vrlo intenzivan odnos u kojem se one onako blizanački "šale" s roditeljima, nastavnicima, liječnicima i prijateljima (i ne-prijateljima) u gotovo beskrajno produženoj igri zamjene uloga, a koja nikada ne staje. Međutim, Sarah nakon nekog vremena nestaje, da bi se, godinama kasnije, sada već gotovo-pa-djevojka Sofija ponovno susrela s njom, naravno, opet privučena važnim događajem u obitelji, rođenjem brata Aarona. No, svijet igre iz djetinjstva sada je postao ipak nešto kompleksniji, odnos Sarah i Sofije sada bi se mogao nazvati igrom mačke i miša, odnosno dobre i zločeste sestre, one dobre curice koja je odana obitelji i brine za njezinu dobrobit te se boji za svojega brata (Sofia) i one mlade, buntovne, snalažljive, one koja će se snaći bez obzira na sve okolnosti (Sarah) te uvući u kuću baš na način prepredene lukavice. No, ono što ih povezuje je osjećaj jednosti i međusobne ljubavi i povezanosti koji će na kraju dovesti i do stvarnog završetka magijskog djetinjstva.
U biti, na stranu sve, a da niti ne kvarimo čitateljima zadovoljstvo, ova je baš ona prava priča o našim skrivenim i vanjski vidljivim identitetima, o onome što čak i da kažemo možda nam nitko ne bi povjerovao, ali i o tome kako nas obitelj čini istovremeno ranjivima, dajući nam istovremeno i sigurnost, i kako je samo odrastanje jedan dug i ne odveć lagodan proces u kojem se spone odanosti i ljubavi prelijevaju iz onih registara dječje igre u registre odraslosti obilježene neprekidnom brigom. Da, upravo to, Moja sestra Sarah priča je o tome kako će djevojčica Sofija na kraju postati djevojka Sofija, a Sarah, postojala ili ne postojala, uvijek će biti dio njezinog sjećanja i načina na koji se nosila sa svime što je život nosio, odnosno, možda još i važnije, što će tek nositi.
Moja sestra Sarah izuzetan je roman ponajprije pogodan za mlađe čitateljice (i čitatelje), ali svaka preporuka i odraslima: naime, dijete u nama nikada ne nestaje, pitanje je samo kada i kako ćemo ga ponovno otkriti.
Milan Zagorac, Rijeka
Moja sestra Sarah - Knjiga je stvarno uzbudljiva
Moje ime je Nevia, imam dvanest godina i učenica sam šestog razreda. Moja sestra Sarah nije prva vaša knjiga koju sam pročitala. Sve su vaše knjige jako dobre, rado ih čitam, ali ova mi je posebna. Ovo je nevjerojatna knjiga! Reći ću vam kako sam je ja doživjela. Neću je prepričati, vi ste je napisali i sve znadete. Ovo je za one koji ju nisu čitali.
Riječ je o djevojci Sofiji koja otkriva tajnu o svojoj obitelji koja mijenja sve. Sofia doznaje da je imala sestru blizanku koja je umrla kad su obje bile male bebe. Njezina obitelj nikada nije pričala o njoj pa Sofia nije ni znala da je nekada imala sestru.
Sofia u kući pronalazi neobičnu knjigu za koju zna samo njezin djed i saznaje istinu. Njezina sestra blizanka zvala se Sarah i bila je drugačija od svih ostalih. Sofia počinje na neobičan način viđati Sarah i ona joj postaje najbolja prijateljica. Sarah nije poput drugih ljudi, a Sofia ubrzo saznaje da njena sestra ima mračnu stranu. Totalno ludo!
Knjiga je stvarno uzbudljiva i svidio mi se način na koji ste opisali Sarin svijet. Bilo je tako cool čitati o svijetu koji je toliko drugačiji od našeg. Knjiga me također potaknula na razmišljanje o obiteljskim tajnama i kako one mogu utjecati na ljude. Osjećala sam da se stvarno mogu povezati sa Sofijom i navijala sam za nju cijelo vrijeme.
Čitajući knjigu naučila sam mnogo i o običajima Židova i o Zagrebu jer još nikad nisam tamo bila. To mi je bilo baš super! Ovo nije povijesna knjiga. Sama radnja smještena je otprilike u ono vrijeme kad sam ja rođena. To nije tako davno. Mislim da bi ova knjiga bila izvrsna za svakoga tko voli fantaziju i misteriju. To je također jako dobra knjiga za ljude koji vole čitati o tajnama koje obitelji čuvaju. Svakako bih preporučila knjigu Moja sestra Sarah svim svojim prijateljima.
Uskoro ću pročitati i vašu knjigu Zefir jer sam čula da je jako zanimljiva, napeta i puna fantastike.
Nevia
23.4.2023.
***
Marama s bubamarama
Roman Sonje Smolec, već afirmirane književnice, napose za djecu i mlade, naslova Marama s bubamarama prati jednu običnu-neobičnu obitelj iz Zagreba koja biva prisiljena preseliti iz jednog dijela Zagreba (stare Trešnjevke, s kućom i vrtom) u stan u Novi Zagreb. Naravno, to preseljenje je bez obzira na to što je „samo“ preseljenje iz jednog dijela Zagreba u onaj drugi, ipak za troje djece (gimnazijalac Borna od 15 godina, dječak Damir od 7 godina i mala djevojčica Katarina od 6 godina), velika promjena puna novih izazova s kojima se mora nositi kako obitelj, tako i sama djeca. Mala Katarina, inače djevojčica s govornom manom, sprijateljuje se s Anjom, vršnjakinjom koja je uslijed komplikacija vezanih uz jednu neurološku operaciju, ostala oštećenog vida, a za koju joj je jedina mogućnost izlječenja skupa operacija u Francuskoj. Na temelju te međusobne simpatije dviju djevojčica s „manom“, nastaje prijateljstvo koje prerasta u zajedničko nošenje s problemima, a koji na neki način odražavaju ukupnu traumatičnost-izazovnost odrastanja, podjednako kao i samo preseljenje koje postaje inicijalna točka same promjene djece: njihovo je odrastanje, sazrijevanje i upoznavanje s vanjskim svijetom povezano s tom točkom promjene koje će autorica poput Sonje Smolec vješto povezati u koherentnu radnju s kojom će se mlađi čitatelji lako identificirati, a odrasli će svakako dobiti vrlo lucidan uvid u kompleksan svijet suvremenog urbanog odrastanja.
Sonja Smolec radnju smješta u vrlo prepoznatljiv ambijent suvremene svakodnevice koja je sve samo ne lagodna: tata radi potkvalificiran posao, mama radi na aerodromu kao dizajnerica reklama, a djeca žive u maštovitom-bajkovitom svijetu složenih odnosa (naravno, različitih slojeva, jer adolescent ima jedne potrebe, dječak osnovnoškolac druge, a djevojčica treće) u kojima je obitelj središnje vezivno tkivo, organ sam za sebe koji mora odgovarati složenim situacijama u kojima se nalaze. Preseljenje je nužan motiv koji proizlazi iz egzistencijalnih situacija koje su, lančano, povezane opet s nedovoljno riješenim odnosima iz prijašnje generacije, a upućuje na prelijevajuće i prevladavajuće osjećaje zajedničkog integriteta i identiteta koji, barem iz dječje perspektive, predstavlja uvjet bez kojega se ne može. Bajkovita roditeljska kuća s vrtom mjesto je na koje se mentalno vraćaju, a oštro je kontrapunktirana novozagrebačkom naselju velikih zgrada u kojima zelenilo jedva održava privid veze s prirodom.
Pisana u formi brojnih dijaloga i neopterećena naracijom, ova je priča autentična slika odrastanja i promjene koja je nužna i koja predstavlja samo prvu točku u ukupnim promjenama kojima će glavni likovi (u ovom slučaju djeca) biti izloženi tijekom radnje koja se sada premješta s obiteljskog gnijezda na stvaranje dubinske emocionalno-ljudske veze i potrebe za pomaganjem onome u potrebi, u ovom slučaju Anji, četvrtom glavnom dječjem liku i njezinoj potrebi za trajnim izlječenjem, a koje nas, ne i nužno, ali svakako navodi na to da će rasplet ujedno biti ljekovit kako za samu Anju, tako i za Katarinu, ali i za ostalu djecu – ona će asimilirati i ove vrlo složene sadržaje i nekako ih prilagoditi samima sebi, postat će otpornija, jača, spremnija za suočavanje sa životom, ma kakav bio.
Roman ispisan jezikom koji odiše svježinom i koji mladom čitatelju odašilje poruke o odrastanju koje nije nimalo lako (adolescentski problemi, obiteljski odnosi, odnosi braće i sestara, odnosi s prijateljicama) tako postaje još jedna točka domaće književnosti namijenjene mlađim čitateljima koji ima potencijal oblikotvorne literature bez zapadanja u patetiku i bez izbjegavanja tzv. odraslih i teških tema na način razumljiv i čitateljima koji tek po prvi put ulaze u svijet književnosti, ali i jedna vrsta literature koja će svakako pomoći samim roditeljima da se nose sa složenošću obiteljskih odnosa. Sonja Smolec je autorica koja jamči upravo to: pravo književno iskustvo uz zanatsku vještinu pisanja još su jedan važan trenutak domaće književnosti za djecu i mlade, a za koju bez imalo ustručavanja možemo u ovome trenutku reći da predstavlja zacijelo i ponajbolji, a moguće i najčitaniji žanr književnosti u nas uopće.
Autorica ovu priču, koja ponekad nalijeće i na složene životne situacije (kako nas na to navodi i sinopsis) poentirati na način da mladom čitatelju ostavi nadu i vjeru u život, pravdu i ljubav nepoljuljanima. Štoviše, Sonja Smolec će svim ovim životnim temama pristupiti na način da je to neophodan dio odrastanja, a bez zapadanja u nepotreban patos i neuklopljene didaktičke epizode, što se dade iščitati već iz prvih stranica romana u nastanku.
U tom smislu Marama s bubamarama, naravno, po završetku pisanja te primjerenom uređenju samoga teksta predstavlja izvrstan roman za izborni lektirni naslov u osnovnim školama (od 5. do 8. razreda), a u određenom je smislu svakako koristan i roditeljima koji se odjednom, kao ničim izazvani suočavaju sa stresovima odrastanja vlastite djece koja će stvarati vlastite puteve života, unatoč roditeljskim naumima.
Milan Zagorac, Rijeka, 20. srpnja 2015.
***
Zefir - recenzija
Mašta je puno važnija od znanja. Može se sve znati,
ali ništa ne napraviti, dok se s malo mašte može napraviti sve.
A. Einstein
Zefir je znanstvenofantastična priča Sonje Smolec pisana za mladež (valjda i za one koji u duhu to jesu).
Putovanje je to balonom troje mladih, Franka, Lidije i Luke, koje se pretvorilo od avanture leta iznad Pule, ali nošeni začudno nikad hladnijim Zefirom, „Uskoro nisu vidjeli ništa. Uletjeli su u nizak oblak koji se stvorio gotovo ni iz čega. Spojili su se tanki, lelujavi, magličasti pramenovi, akumulirali se i jednostavno ih – zarobili. Letjeli su kroz njega minutu ili dvije, a tada se zrak oko njih počeo opet bistriti.“ (prolaz kroz portal!), uskoro sletjeli s pomoću Zefira na La Mo. Zefir (grč. Ζέφυρος)? Bog zapadnoga vjetra, a tim se imenom nazivao i zapad općenito, najblaži je od svih vjetrova koji donose vlagu pa ga ljudi smatraju zaštitnikom bilja.
Tu je blagost hirovita, kao što zna biti u životu kad je riječ o crtama ličnosti (rúža (lat. Rosa) za to je tipičan primjer – usporedi trnje i latice), razvidna ponekim izraženijim ispadom. (Kad je Hijacint prezreo njegovo prijateljstvo, Zefir je usmjerio Apolonov disk (budući da su se Hijacint i Apolon igrali diskom) prema Hijacintovoj glavi koji ga je smjesta ubio.) Zefir je, kako rekosmo, otpuhao balon s prijateljima kroz portal na planet za koji nikad nisu čuli niti pretpostavljali da uopće postoji. Iz balona im se činio kao Zemlja dok nisu sletjeli na njega, a ispred njih stupili ljudi u raznobojnim, živopisnim kombinezonima, Lamoanci.
Po vjetru iz grčke mitologije, kojeg Homer spominje kao jednog od roditelja Ksanta i Balija, Ahilejevih konja brzih kao vjetar, nazvana je akcija povratka s La Moa na Zemlju.
„Sve moramo obaviti onako kako smo uvijek radili. Nema opraštanja pred polazak. Učinite to ranije. Nemamo mnogo vremena. Sve mora biti vremenski točno. Čim ja uđem u Frankovo vozilo počinje akcija Zefir.“
„Baš prigodno… Zefir“, promrmljala je Lidija.
„Da, prigodno je jer nas je vjetar Zefir slučajno ponio prema portalu“…
Između slijetanja na La Mo i odlaska s njega protekne nekoliko godina, a troje mladih, nakon početnoga šoka svojom djetinjstvenom inteligencijom ne samo da se uspijeva prilagoditi lamoanskomu životu, nego i proniknuti u njega te nadmašiti Lamoance.
Portali i paralelne dimenzije?
Portali su energetski otvori kroz koje se energija transportira kroz prostor. Da bi se došlo na jedan planet, treba znati gdje je portal da bi se ušlo kroz njega. Ako se ne nađe portal koji dopušta da se uđe u specifičnome vremenskome segmentu u kojem na planetu postoji život, sletjet će se na mjesto koje izgleda beživotno i neinteresantno. Portali dopuštaju da se uđe u onu dimenziju u kojoj postoji život. Oni se otvaraju u koridore vremena i služe kao zone višedimenzionalna iskustva…
Kad se izlazi iz planetne sfere i odlazi u svemir, mora se pronaći pravi portal, da bi se vratilo u upravo onu vremensku koordinatu i vremenski koridor koji se traži…
Lako se može zamisliti Sonja Smolec kako govori ove i još mnoge slične rečenice na nekome književnome okruglome stolu gdje se govori o njezinu Zefiru iako nije pridružena članica NASA-e (National Aeronautics and Space Administration) niti kreatorica njezinih programa. Lakoća kojom vodi radnju, s pomoću niti kćeri kretskoga kralja Minosa, u ovoj znanstvenofantastičnoj priči omogućit će mladima da plove kroz labirinte (antroponime, toponime, lamoanski ustroj, životnu filozofiju…) lamoanskoga planeta i da štivo lakoćom osvjetla njihovu radoznalost što stremi k novomu i nepoznatomu te je obogati.
Dijalozi su mladih plastični, svježi, autentični, katkad na rubu verbalnoga incidenta.
„Miroljubivi? To misliš? Naravno da jesu. U protivnom...“
„Već bi nas… pojeli? To misliš?“ hrapavim glasom pitao je Luka.
„Ma, da! Ali, tko zna! Još stignu!“ dodala je Lidija posprdno. „Da se mene pita...“ nastavila je i ostavila rečenicu nedovršenu.
„Ooooo!“ uzdahnuo je Frank, otpuhnuo i potapšao Luku po ramenu. „Došlo je vrijeme da žene upravljaju i o svemu odlučuju. Vidjet ćemo, vidjet ćemo! Ako poživimo.“
„Budalo!“ šapnuo je Luka. „Baš si našao pravo vrijeme za glupiranje.“
Autorici su vrlo poznati rečenica i rječnik mladih, brza izmjena tema u njihovim razgovorima. Mladi ne lijepe frazu na frazu, ne vode ispražnjene razgovore kao odrasli koji katkad ne izgovaraju riječi nego samo ustima proizvode glasove.
Lamoanski život privući će mlade jer je lako usporediv sa životom na Zemlji. Pokraj niza usporedivih elemenata, dva su vrlo poučna i odgojna (iako je Sonja Smolec i blastule odbacila koje bi se mogle razviti u poučavanje i odgajanje!).
Lamoanci vole Život od pradavnih vremena i vjeruju u njega. Životinje nazivaju Druga vrsta i veoma ih cijene (sam je naziv znakovit!). Daar Hruu (lamoanski znanstvenik koji proučava pojave u svemiru) Franku, Lidiji i Luki kazao je kako je svaki život vrijedan, kako postoje dokazi da je sav život potekao iz mora i da se sve što živi u moru mora poštovati i nikako uništavati na bilo koji način. Stoga se Lamoanci gotovo nikad ne kupaju u moru niti se koriste vodom za prijevoz.
Planetu na kojem se ratovi vode od postanka, u kojima pogibaju milijuni i milijuni, na kojem je ozakonjeno ubijanje životinja, u kojem životinjske vrste gotovo pa svakodnevno izumiru, gdje vrlo malo Zemljana zna, primjerice, za Lumbricus terrestris, glistu, koja je izgleda, veliki podupirač vegetacije, koji bušeći čini tlo rahlim i propusnim za kišu i biljna celulozna vlakna, slamke i peteljke lišća i grančice; a ponajviše bljujući neizmjerne količine grudica zemlje zvane glistini odljevci, koji su, budući da je to izmet, izvrsno gnojivo za žitarice i travu... Zemlja bi se bez glista brzo ohladila, otvrdnula i prestala fermentirati, dakle, postala bi jalova (Kraljica Kleopatra dekretom je zapovjedila da glistu svi njezini podanici moraju poštovati i štititi kao svetu životinju!), lamoanski odnos prema životu može izgledati kao pretjerivanje. Bonjour, tristessee!
Lamoanci rade, ali ne kao Zemljani koji vrlo često rad – glume. (Efektivno vrijeme rada?! Flash vijest u novinama: Osam sati sjedi i ništa ne radi.)
Lamoanski stanovnici drukčije su gospodarili prirodnim izvorima energije. Nitko nije ni u čemu oskudijevao. Nikad nije bilo gladnih, ali kod njih nema ni onih koji imaju više nego što im treba, ni onih koji ne znaju kako će preživjeti dan. Oduvijek je postojala disciplina čuvanja prirodnih izvora energije. Ništa se nikad nije moglo dobiti bez rada. Svatko je morao zaraditi ono što mu treba za normalan život. (Boldirao r. ć.) Radeći, skupljaju bodove za stvari koje im trebaju za normalan život i ti se bodovi precizno evidentiraju. Bez tih bodova nije se moglo do namirnica i sličnoga. Pretjerivanje? Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization, WHO) smatra rad temeljnim izvorom zdravlja, rad, dakle, ima iscjeljujući karakter. Na kojem se stupnju osviještenosti nalazi kod nas navedeni stav Svjetske zdravstvene organizacije.
Zefir je djelo vrlo zahvalno za čitanje i za nadahnutu raspravu nakon toga. Prozračno, s vjerom u djecu i mlade, s implicitnim i intrinzičnim svjetlom u našem životu, lamoanskim svjetlom kojim se čisti prljavština, zasad samo materijalna. Ali tko zna, možda Lamoanci otkriju kako svjetlom čistiti i neka druga onečišćenja.
***
Kad je riječ o djelima u lamoanskim knjižnicama i kurikulu lamoanskoga jezika, trenutačno je najpopularnije humoristično štivo Balkanski sindrom.
***
Tekst sa zadnje korice knjige
Brat i sestra, Lidija i Luka, stjecajem neplaniranih okolnosti, za vrijeme potpune pomrčine Sunca, 11.8.1999. kreću na kratko putovanje balonom s jednim od svojih prijatelja, Frankom. Zapadni vjetar skrene ih prema prolazu u nepoznatu dimenziju života. Djeca nisu svjesna toga dok ne slete i ne sretnu neobično odjevene ljude.
Mjesto gdje su sletjeli trebao bi biti njihov grad Pula ili okolica, no sve izgleda sasvim drugačije. Što je to La Mo i što ih sve očekuje osim zaprepaštenja i straha?
Hoće li se ikada moći vratiti u dimenziju Zemlje?
Rudolf Ćurković, prof.
***
Zefir - osvrt
Pročitala sam ga jedne noći prije desetak dana, gotovo u jednom dahu, hvatajući odmor (eskivirajući) stalnu uronjenost u ovo o čemu pišem i moram reći da me se ugodno dojmio. Zanimljiva tema, zanimljivo korištenje ideje multiverzuma i dobra naracija. Najviše mi se svidjelo što - za razliku od većine današnjih romana za djecu i mlade - vaš Zefir pun je moralnih vrijednosti, lijepih osobina i odnosa. Na jedan neusiljen način pokazuje kakvi međuljudski odnosi mogu biti ako se promijeni način razmišljanja, a da ne upada u utopijski idealizam - na kraju su blago naznačene opasnosti od totalitarnog društva, nestanka slobode u harmoniji uma.
Djecu i mlade treba odgajati, a često im podilazimo. Mnogo je tomu razloga, ali ne treba odustati. Jedva čekam da pročitam i ostala Vaša djela!
Marina Katinić, NSK, 25.10. 2019.
***
Predskazivač - Budućnost kakva se možda nije trebala dogoditi
Sonja Smolec: Predskazivač, Projekt A.N.R.A.D.
Pisanje Sonje Smolec, istaknute i vrlo plodne hrvatske književnice, u sebi sadrži uvijek onaj važan skok, iz stila u stil, iz žanra u žanr, iz jednog tematskog bloka u onaj drugi. I dok mnogi domaći autori vrlo često zastanu u jednom proznom ili poetskom diskursu, drugi ga, poput Sonje Smolec, stalno i iznova nadograđuju, tražeći nove teme i sadržaje kako bi svoju publiku – a slobodno možemo reći da je spomenuta autorica ima i to u rasponu od 7 do 77 – držala u stalnom iščekivanju novoga.
Predskazivač, Projekt A.N.R.A.D. upravo je nešto takvo: svojevrsna bioetička distopija fokusirana na temu intervencije u ljudski genski kod ne bi li se uklonilo određene nedostatke na našim raspadljivim i boležljivim tijelima. Prema konceptu romana, pratimo dvije linije radnje koje zacijelo završavaju u akmeu na samome kraju: prva je ona o Ivoru, mladom znanstveniku pred doktoratom koji krajem 90ih pobolijeva u vrlo mladoj dobi od Alzheimerove bolesti te njegovoj nadobudnoj mentorici koja uporno i tvrdoglavo traži rješenje za sada neizlječive bolesti, dok je druga linija radnje ona vezana uz njegovog sina, Marka, koji nenadano, krajem 2016. i početkom 2017. počinje predskazivati i uviđati buduće događaje.
Roman, iako žanrovski jasno definiran kao vrsta SF-a, pisan je i za mlađu publiku, pa ga svakako mogu pročitati i tinejdžeri, tim više što za naše prilike otvara rijetke teme poput etičnosti određenih biomedicinskih eksperimenata kao i mogućih problema koji nastaju kod ljudske intervencije u stvari koje čovjek, na današnjem stupnju razvoja, relativno slabo razumije (primjerice, jedinstvenost tijela i psihe, odnosno duše, odnosno jedinstvenost ljudskog iskustva života kao nečega u što možda ni ne možemo intervenirati, a da pritom ne očekujemo određene posljedice). S druge strane, roman otvara pitanje svijesti kao vrlo važnog gradivnog elementa stvarnosti oko nas koju smatramo objektivnom, neoborivom i čvrstom, no koja će u određenim okolnostima poskliznuti i posrnuti u pitanja o „inadekvatnosti svemira“ u kojem se nalazi. Uz ovo, iako sama faktura romana ne otežava čitatelju slijeđenje radnje, pažljivim čitanjem, kao i u svim dosadašnjim djelima Sonje Smolec, uočavaju se ona mala, pažljivo ubačena intertekstualna tkanja koja kod pažljivijeg čitatelja zahtijevaju dodatne interpretacije.
Upravo zbog toga što je roman utemeljen ponajprije na zapažanjima likova, na njihovim odnosima te pitanjima koja si postavljaju, donekle ostajemo baš sartreovski „zakinuti“ za vanjske opise, kojih doduše ima, no koji su rudimentarni i ostaju tek kao naznake unutrašnjih stanja glavnih likova, svojevrsni psihogrami. No, s druge strane, dobivamo uvid u onu lemovsku dvojbu (predmet Solaris!) vezanu uz narav stvarnosti kao i njezinu postojanost, računajući još pri tom da ni prošlost, sadašnjost niti budućnost nisu nikakve odvojene cjeline, već duboko međuprožeti sadržaji koji se manifestiraju na bezbroj različitih načina (problem promatrača!, koliko mi je poznato, na tu temu je samo jedan autor u domaćoj književnosti objavio roman, a to je onaj poznatog fizičara Antonija Šibera).
Vjerujem da roman Predskazivač Sonje Smolec zaslužuje posebnu pažnju nakladnika i urednika.
Milan Zagorac, Rijeka, 3. kolovoza 2017.
***
Roman "Predskazivač", Projekt A.N.R.A.D.
Sonja Smolec iskusna je i vrlo entuzijastična spisateljica, a ujedno i urednica s velikim iskustvom, koja iza sebe ima cijeli niz objavljenih romana i knjiga priča namijenjenih mlađem čitalačkom uzrastu, osnovnoškolcima i tinejdžerima, od kojih su neki rukopisi i nagrađeni te osim u Hrvatskoj objavljeni i u inozemstvu. Osnovno obilježje tih štiva, a što se i podrazumijeva i što je sine qua non s obzirom na mladu publiku kojoj su namijenjena, jest tečno i pregledno vođenje fabula a koje su u slučaju rukopisa ove autorice redovito vrlo uzbudljive, napete, neizvjesne, kako bi osvojile a potom i zadržale pažnju mladih recipijenata.
Ogledni arak i sinopsis novoga romana u nastajanju Sonje Smolec, ovoga puta pisanog za tzv. odraslu publiku (ali ipak prijemčiva i čitateljima srednjoškolskog uzrasta) pokazuju da će i „Predskazivač, projekt A.N.R.A.D.“ biti takovrsno štivo, puno iznenađenja, dinamično i nepredvidljivo a po mnogočemu i inovativno, i zapravo jedinstveno u okviru hrvatske suvremene književnosti. Naime, Sonja Smolec u romanu problematizira u našoj književnosti slabo ili nikako dosad beletriziranu temu genetskog inžinjeringa. Roman je dvodijelno strukturiran pri čemu jedna fabularna linija prati sudbinu mladog znanstvenika Ivora koji obolijeva od inačice Alzeheimerove bolesti a od koje ga kolegica znanstvenica uspijeva izliječiti uz pomoć intervencije u gensku strukturu. Međutim, to uzrokuje nenadane posljedice koje se odražavaju kako na Ivoru tako još i više u budućnosti na Ivorovu sinu Marku (glavnome protagonistu drugog fabularnog tijeka) koji kao rezultat genetičkog inžinjeringa a posredstvom očevih naslijeđenih gena ovladava sposobnošću predviđanja budućnosti. To je motiv posredstvom kojega autorica otvara nove rukavce priče i uvodi nove likove čija će pohlepa i pokušaji manipulacije Markovim nesvakidašnjim sposobnostima ovu dotad znanstveno-fantastičnu štoriju obogatiti elementima kriminalističkoga i trilerskoga žanra. No, ovakva višežanrovska fabularna potka tek je okvir i predložak za autoričinu ozbiljnu problematizaciju bioetike, za tematizaciju savjesti, manipulacije, krivnje i iskupljenja, ali i za analizu čovjekove samosvijesti i odnosa prema sebi kao jedinki koja svojim postupcima utječe na tijekove života drugih ljudi te slobodi koju si pritom uzimamo u preusmjeravanju tuđih sudbina. Pritom Sonja Smolec motivom čovjekove intervencije u svojevrsnu predestiniranost čovjekove sudbine posredstvom genetičkog inžinjeringa provokativno polemizira s filozofskim postavkama fatalizma i determinizma, ukazujući na pozitivne učinke ali i na moguće negativne posljedice takvoga čovjekova poigravanja s prirodom i znanošću. Tako autorica u okviru naoko zabavne i uzbudljive žanrovske priče zapravo ispisuje slojevit rukopis bogat značenjima, roman koji u suodnos postavlja religiju i znanost, roman implicitne filozofičnosti, roman koji se ne libi dotaknuti slabo tematizirane teme, postaviti pitanja, upozoriti, a koji je pritom vrlo pažljivo strukturiran, s dvije vremenski odijeljene a međusobno povezane i uvjetovane fabularne linije, tečan, pregledan, sjajno napisan, napet i nepredvidljiv.
Božidar Alajbegović, književni kritičar
***
Klepetan i malena
Prvi je dan jeseni, lišće zlaćane boje pokazuje nam put, a magla ga vješto skriva. Kako godine prolaze, iz nekog razloga sve više volim i uživam u ovom godišnjem dobu. Volim jesenski ugođaj i široku paletu boja prirode, ali i pomalo spooky ukrase. Vjerojatno sam jedina profesorica koja na nastavu došeta u majici sa pregršt šašavih duhova i čita ručno oslikane, slikovnice za djecu, ali nije mi žao.
Ono zbog čega još volim jesen jest priča o Malenoj i Klepetanu koju sam prvi puta čula jedne jeseni prije mnogo godina kada se Klepetan prvi puta medijski otpratio u toplije krajeve. Prošlo ljeto sam provela kao teta čuvalica u jaslicama i imala priliku svakog dana čitati djeci prije spavanja, a ova slikovnica je svima izmamila osmijeh na lice. Bogata prekrasnim ilustracijama prirode, roda, čak i gospodina Stjepana, ova slikovnica je u stanju razveseliti i velike i male čitatelje jer svi mi volimo ovaj zaljubljeni ptičji par.
Ljubavne priče kao i njihovi akteri dolaze i odlaze, ali one koji vrijede, pamtimo. Moja djeca će živjeti u vremenu kada će postojati neki drugi Klepetan i Malena, ali će znati odakle je sve krenulo. Nesebičnost jednog čovjeka prema životinji, i ljubav i odanost koju tisuće milja i cijela decenija nisu uspjele pokolebati
Vilini dnevnici
Priče iz sobe na kraju hodnika
Soba na kraju hodnika
Dakle, i u knjizi /rukopisu SOBA NA KRAJU HODNIKA čitatelj sreće pozitivnog, simpatičnog i emotivno razvijenog dječaka Davora, koji će ljeto provesti u malom gradu, s osebujnom tetom Slavicom, posvojiteljicom Davorove majke u njenom dalekom djetinjstvu. Davor je u formativnoj fazi kada doslovce preskače iz djetinjeg svijeta u složenu domenu obiteljskih, prijateljskih, ljubavnih i među generacijskih odnosa, gdje ništa nije jednostavno, harmonično, pa čak niti predvidljivo. Premda se ne upušta u precizne raščlambe, autorica dotiče temu razvoda, neslaganja naravi, disfunkcionalnih obitelji, u kojima djeca stoje kao „nijemi svjedoci“, rastrzana između potrebe za nježnošću oba roditelja i prisilnog opredjeljivanja za jednu stranu. Nikada ne čuju istinu do kraja, obilježeni su obiteljskim tajnama, ranjivi, nesigurni i u potrazi za vlastitim identitetom. U Davorovu slučaju, majka u pozadini sama „odrađuje“ svoju bitku, a dječak s distance donosi svoje zaključke i odluke.
Sonja Smolec veoma dobro poznaje ljekovitost prirode, pa svoga junaka odvodi u pokrajinski mir, oduzimajući mu kontakt s opsesivnom tehnologijom: teta Slavica nema televizor, kuća joj je ispunjena knjigama, uspomenama, starinskim predmetima i korisnim alatkama. Kućni rituali sastoje se od kuhanja zdrave domaće hrane, odmora, razgovora, odlazaka u ribolov, praćenja vremenskih promjena, podjela dužnosti i kući, i što je najvažnije: poštovanja privatnosti, izgradnje mirne komunikacije, bez generacijskih sukoba, dociranja, prigovaranja i „tesanja“ ili traženja da se sila autoriteta bespogovorno poštuje. Slavica djeluje blagošću, mirnoćom i dobrohotnim usmjeravanjem, što bi trebala biti odgojna načela i u širem kontekstu društvenih postavki. Dječakovo povjerenje stječe bez ekstravagancije, dajući mu slobodu izbora, potičući ga na aktivnost i istraživanje života. Tome će osobito pridonijeti pristup u sobu s kutijama (metafora za memorijske pretince!) gdje stara gospođa čuva memorabilije: stvari svojih predaka i susjeda, od kojih svaka skriva neku životnu priču i uspomenu.
Na ovom mjestu citirat ćemo Lenza iz kultne knjige ZAVIČAJNI MUZEJ, gdje stoji: „Ništa ne može propasti što drže čvrste ruke uspomena“. Slavica dijeli s dječakom i tajne i uspomene, upućujući ga u mudrost da na svijetu nismo sami, već živimo u kontinuitetu s bližnjima, te da naša snaga često dolazi iz pozitivnih primjera. Modernim naraštajima često nedostaju uzori ili ih nalaze u virtualnom svijetu i ne mogu se „uhvatiti“ ni za jednu njihovu osobinu, budući da su sve nerealne i fiktivne. Stoga je „spuštanje na zemlju“ i izgradnja vlastitih uspomena jedini pravi put zrelosti. Dakako, tu je i spoznaja one ključne emocije, pomoću koje svijet dobiva sve konačne dimenzije: ljubav dolazi u pravi čas, da bi Davora izvukla iz anksioznosti i na kraju knjige otvorila nam vrata u neku novu, očekivanu priču.
Djevojčica Lorena (Lo) samostalna je i odlučna, izrazito jaka, spremna da se izbori za svoj izbor, što nas upućuje na ideju o „ženskoj snazi“, koja će naš poljuljani svijet možda ipak dovesti u obećano „zlatno doba“. Tu nema jeftine dramatike, nema sentimentalnih klišeja, kiča, neuvjerljivosti kakvom nas obasipaju glazbena i filmska produkcija sa svih strana. Adolescenti se sreću u realijama prirodnog okoliša, u dječjoj konkurenciji za naklonost (tri pozadinska novostečena prijatelja testiraju Davorovo strpljenje i sposobnosti!) i rasplet dolazi po logičnoj osnovi, gdje se dvije slične duše prepoznaju i zbližuju. Sve to ispričano je ekonomično, filmično, u odlično povezanim sekvencama, bez rasipanja materijala, bez suvišnosti.
Zaključno, rekli bismo da je ovakvo štivo nužno potrebno da bi mlade motiviralo na čitanje i suživljavanje, budući da im govori njihovim jezikom o njihovim problemima, nenametljivo nudeći rješenja i ne pretvarajući djecu u „slučajeve“ i „pacijente“, već u realne osobe, u koje polažemo nade za sutrašnji svijet. Preporučam višekratno čitanje.
Božica Jelušić, književnica
Naklada: TiM, Rijeka
Izvor: Časopis za književnost "Kvaka"
Povedi me kući
U suvremenoj hrvatskoj književnosti za djecu i mlade, čitateljima, učiteljima u školama, ali i pojedinim akademskim imenima ime književnice Sonje Smolec nije nepoznanica. Književnica iz Velike Gorice u književnost se najprije upisala zbirkama priča za djecu od kojih je jedna prevedena na njemački jezik (Der Stein Hartwig, 2013.); potom romanima za djecu i mlade s jednim romanom na engleskome jeziku (The Girl with Pink Glasses, 2010.), a njezini su lirski ostvaraji također međunarodno prepoznati i priznati. Ovjenčana s nekoliko vrijednih hrvatskih i inozemnih književnih nagrada, Sonja Smolec 2023. godinu obilježava petnaestim romanom za mlade znakovitoga naslova Povedi me kući.
Tendencija je proznoga pisma Sonje Smolec tematiziranje neobičnih, čudnovatih, rijetkih, često i prešućenih pitanja koja dominiraju dječjim svijetom te svijetom današnjih mladih i njihovih roditelja, stoga ne čudi da se u romanu Povedi me kući autorica usmjerila problematizaciji razvoja, potreba i želja djeteta s invaliditetom, točnije – djetetom kojemu je dijagnosticiran poremećaj nesnalaženja u prostoru, poznat i kao topografska dezorijentacija (vizuospacijalna disgnozija). Protagonistica romana, djevojčica Nikolina – odmilicom zvana Nika – jedino je dijete u svom sasvim funkcionalnom i pozitivnom obiteljskom nukleusu; bistra je i živahna učenica prvoga razreda koja je, bez obzira na svoju dob, svjesna svojega problema. U pripovijedanju se ističe neizmjerna podrška roditelja te prilagodljivost obrazovnoga sustava djevojčici s poteškoćom. Iako se naizgled sve čini idiličnim, Smolec mudro gradi baš takvu priču s većinom pozitivnih likova pokušavajući u čitateljima potaknuti propitivanje svih navedenih perspektiva i odnosa u izvanknjiževnoj stvarnosti. Svako dijete s invaliditetom i posebnim potrebama ima pravo na odgovarajuću njegu, zaštitu, podršku obitelji, vršnjaka, školstva, zdravstva i u potpunosti je nepotrebno činiti razliku među djecom – na bilo koje načine, iz bilo kojih pobuda i razloga. Smolec mudro ovim tekstom indirektno postavlja pitanje – kakvo je doista stanje po tom pitanju kod nas? Posebnu ulogu u Nikinom odgoju i odrastanju imaju otac Teodor i majka Arija koji djetetovu dijagnozu u potpunosti racionalno prihvaćaju te se konzultiraju i s inozemnim liječnicima iz Kanade o liječenju i ublažavanju simptoma navedenoga poremećaja kako bi se djevojčici već u najranijoj dobi pomoglo koliko je god moguće. Iznimno važan naglasak priče leži i u Nikinom odnosu prema životinjama. Privrženost, radost, osjećaj sigurnosti, odgovornost i ljubav Nika razvija najprije prema malenom ljubimcu, psu Kikiju, što djeluje terapeutski i razvija osjećaj odgovornosti. Ipak, Kiki nije pas koji bi Niki, osim veselja igre, bio potpuna podrška u njezinom prostornom (ne)snalaženju. Za to je ipak bio potreban poseban i dresiran pas pa u obitelj Matas uskoro stiže još jedna prinova – pas imenom Roni, britanske pasmine border collie. Zaplet romana započinje kada djevojčica Nika, u Ronijevoj pratnji, kreće u prvi razred i kada jednoga dana, za vrijeme Nikina odlaska u toalet, Roni netragom nestaje. Napetost se romana održava do samoga kraja i još više povećava kroz spoznaju da su u nestanak Nikina vjernog pratitelja i četvernožnoga prijatelja, koji joj svojim vještinama i pomoći pomaže u samostalnijem funkcioniranju, zapravo upletena – druga djeca. Sonja Smolec vrlo vješto kroz pojedine odnose propituje uvriježenu činjenicu da su „sva djeca divna i krasna“ te tomu znalački pronalazi razloge, suptilno postavlja pitanja o odnosu roditelja i djece jednih prema drugima, ali i prema učiteljima i ravnateljima škola; propituje granice odgovornosti starije djece i mladih (učenika osmih razreda i srednjoškolaca), opisujući pritom njihove sudbine te objašnjavajući motive pojedinih postupaka koji im uvelike mogu odrediti daljnji život. Velik dio romana Sonja Smolec podredila je i vrlo zanimljivom pripovjednom postupku koji uključuje razmišljanje životinja, njihovo komuniciranje i međusobne odnose. Iako se možda na prvi pogled takav pripovijedni modus čini skliskim terenom, zapravo ovakvim hrabrim pothvatom Smolec pokušava uroniti u razmišljanje pasa i mačaka te tako potaknuti mlade čitatelje na suživljavanje s različitim životinjskim sudbinama, vješto i svjesno budeći suosjećanje i empatiju prema drugim živim bićima, ali i propitujući odgovornost ljudi za to. Tko može ostati ravnodušan nad sudbinom otetoga Ronija ili temperamentne crne mačke koja mu, iz samo njoj znanih razloga, nakon otmice odlučuje na svoj način pomoći?
Motiv potrage za Ronijem, osim policajaca koji naporno rade kako bi pronašli otuđenoga dresiranoga psa – čija je vrijednost u novcu enormna – nadalje razvijaju i upotpunjuju Teodor i Nika, u pratnji razigranoga Kikika. Upravo se potraga za Ronijem otkriva kao važan element za osamostaljivanje djevojčice Nike i oslobađanje straha od nepoznatoga prostora. Vješta s brojkama, dvadeset i tri koraka samostalnoga hoda, bez roditelja na vidiku za vrijeme potrage blizu slavonskoga sela za djevojčicu predstavljaju velike pomake kojih i sama postaje svjesna zaronivši u ponosne oči svojega oca.
Povedi me kući ima intenciju biti roman s vrlo jasnom odgojnom tendencijom koja se ne tiče samo djece i mladih, već i nas odraslih. To je vidljivo iz naglašenih poruka održavanja i poticanja veće humanosti – o nužnosti pomaganja, shvaćanja, prihvaćanja drukčijih od sebe, priznavanja vlastite pogreške te istinskoga pokajanja – na visokoj su razini u romanu i ostvarene su u slikovitim narativnim sekvencama te jednostavnim rečenicama koje izazivaju napetost i održavaju dinamiku naracije, ne opterećujući mladoga čitatelja. Dijalozi su u romanu promišljeni i prilagođeni kako likovima, tako i čitateljima, što je iznimno važno za uzrast recipijenata ovoga književnoga teksta. Naglasiti nam je ponovno važnost isticanja temeljnih ljudskih vrijednosti u ovome romanu koje je, u današnje vrijeme, veoma važno neprestano ponavljati da djeca, zajedno s odraslima, ne izgube kompas za postajanje dobrim i kvalitetnim ljudima koji svojim djelovanjem i sviješću ovaj ubrzani svijet čine boljim mjestom.
Je li Nika pronašla svojega prijatelja Ronija i jesu li počinitelji uhvaćeni te za svoje nedjelo kažnjeni – u ovome će tekstu recenzije, napisanom prema pročitanom dijelu autoričina teksta, ipak zasad ostati neodgovoreno i otvoreno pitanje. Nadati nam se, kao aktivnim i pozornim čitateljima, da će Smolec roman ovjenčati sretnim završetkom te da će netko nekoga ipak povesti kući.
mag. educ. philol. croat.
Ana-Marija Posavec
Naklada "Bošković" Split, 2024.
Povedi me kući
Na temelju priloženog romana "Povedi me kući" Sonje Smolec je zaista lijepo ispripovijedana prava pustolovina, dana iz perspektive raznih likova, uključujući i životinje, ponajprije pse i mačke. Radi se o zanimljivom romanu u prvom redu namijenjenom mlađoj publici, a donosi nam priču o glavnoj junakinji Nikolini Matas, zvanoj Nika, koja se suočava s nečim rijetkim i posebnim - izazovom razvojne topografske dezorijentacije (RTD ili DTD). S obzirom na taj problem, Nika ima poteškoća u snalaženju u prostoru. Međutim, zahvaljujući nevjerojatnoj predanosti roditelja, ali i dva posebna psa, Kikija te posebno treniranog Ronija, Nika će naučiti kako prevladati prepreke i pronaći svoje mjesto u svijetu.
Naime, Nikolinina obitelj Matas dobiva na dar bostonskog terijera Kikija nadugo nakon što se rodila Nika. Kiki postaje neizmjerno privržen obitelji, a posebno maloj Niki. Njihova povezanost i ljubav između psa i djevojčice postaju jedna od srži romana. Međutim, kako Nika treba pomoć u svom svakodnevnom životu, obitelj se odlučuje potražiti pomoć liječnika iz Kanade koji im preporučuju korištenje posebno dizajniranog kompjutorskog programa koji pomaže Niki da se snađe u prostoru i psa vodiča. U ovom slučaju, to je terapijski pas pasmine Border collie po imenu Roni. Naime, Roni je obučen da prati Niku i pomogne joj u svakodnevnim zadacima, uključujući put do škole i natrag kući. Roni i Nika stvaraju snažnu vezu i postaju prava neodvojiva ekipa.
Međutim, radnja romana se fokusira na nestanak psa Ronija, što uzrokuje veliku zabrinutost u obitelji Matas. Nika, kao i njezina obitelj, ali i cijela potporna skupina, suočavaju se s tjeskobom zbog gubitka svog posebnog prijatelja. No, ovdje na scenu stupaju i druge životinje, posebice mačka Nera koja pomaže Roniju koji se sam spašava od svojih drskih otmičara. Mačka Nera pokazuje iznimnu odanost dok pomaže Roniju, a samim time i Nikinoj obitelji.
Potraga za Ronijem donosi uzbudljivu avanturu, a priča se razvija kroz različite perspektive likova - Nikine obitelji, Kikija i Nere, te samog psa Ronija koji se nađe u neobičnoj i opasnoj situaciji.
Ova bogata pripovjedačka tehnika omogućuje nam da se povežemo s različitim emocijama i mislima svih likova, što čini roman vrlo uzbudljivim i emocionalno dubokim iskustvom za čitatelje.
Uz ovo, nije na odmet spomenuti da autorica Sonja Smolec već nizom romana pokazuje poseban interes za biomedicinske fenomene, a koji su, koliko god složeni i teški bili, dani na način koji će čitatelju biti zanimljiv; u ovom slučaju životinje su taj poseban glas koji ima veliki potencijal privući pažnju mladog čitatelja posebno osjetljivog na životinjske likove i sudbine.
Roman "Povedi me kući" donosi nekoliko važnih poruka. Prvo, ističe važnost prijateljstva između ljudi i životinja te snage koju takve veze donose u životima svih uključenih. Također, naglašava hrabrost i otpornost djece koja se suočavaju s izazovima i teškoćama. Ova priča inspirira čitatelje da cijene sve članove obitelji, bilo da su ljudi ili ljubimci, te da podržavaju jedni druge u teškim trenucima. Konačno, ovaj roman ističe važnost prijateljstva.
Milan Zagorac, književnik
Rijeka, 27.7.2023.
Knjige za odrasle
Ada - novela
Ada je specifičan tekst, obilježen najprije formalnim oblikovanjem. Riječ je o svjesnoj intenciji autorice koja se poigrava novelističkim proznim zakonitostima u obliku dnevničkih zapisa djevojke Ade, što podsjeća na rad Vjekoslava Majera.
Cijeli je prozopis prožet snažnim osjećajima te težnjom čovjeka da bude voljen i da tu ljubav osjeti.
Ana-Marija Posavec, prof.
***
Zajedno s Adom, čitatelj se vraća u vlastito djetinjstvo i oživljava svoje dojmove koje je iz njega ponio. Polagan ritam kojim nas uvodi u priču sličan je mirnom zapljuskivanju valova koji ipak mijenjaju obalu koju dodiruju. Iskusna književnica, odnjegovanog izraza i širokog vokabulara pred čitateljem veze priču od najdubljih osjećaja vezanih za obitelj i podrijetlo.
Sandra Pocrnić Mlakar
***
Diarium Sonje Smolec Ada, naslovljen prema istoimenome liku u dnevniku, dvadeset je šest dnevničkih zapisa vođenih tijekom triju godina: dvadeset četiri zapisa 2015. godine te po jedan zapisi iz 2016. i 2017. godine. Neka je to vrsta privatnoga dnevnika gdje prevladavaju osobna događanja te intimne lirske refleksije kombinirane sa snoviđenjima prožete koloristikom Funtane, Poreča i Istre.
Ako se usmjerimo na raspoloženje koje iz dnevnika dolazi, stječe se dojam kao da je riječ o stvarnome dnevniku, a ne o fikciji. To je postignuto svježim i jednostavnim izrazom, često reduciranim – dokumentarističkim tako da se čitatelj ostavlja u prostoru između sumnje i povjerenja: je li to bilježenje stvarnih zbivanja ili zamišljeni dnevnik Ade Bezjak.
I sama autorica nutka nas da u to povjerujemo jer prije prvog zapisa, stoji:
Svakodnevno je radila bilješke o svojim osjećajima,
katkad joj se činilo da je to što radi bez veze,
da u tome nema nikakve književne kvalitete,
ali si nije mogla pomoći.
Pisanje je postalo dnevna rutina.
Pisala je o svakidašnjici,
o zbunjujućim snovima,
dodavala fikciju gdje je mislila da treba...
Iz ovoga uvoda – mota proizlazi kako je Adin dnevnik vjerodostojan zapis kojem autorica katkad dodaje fikciju. Dade se očitati važnost emocije u zapisima. (Osjećaji me ispunjavaju intenzitetom tsunamija.) Književna nevrijednost teksta ne utječe na njezinu volju za pisanjem. Također je jasno, čita se u nastavku dnevnika, kako je čin pisanja gotovo kao modus vivendi u Adinu životu, čak bi se moglo reći neka vrsta opsesije koja Adom upravlja: Radila sam nove bilješke, ni sama nisam znala za što ću ih koristiti. Ili dovodi do apsurda u razmišljanju. Kad je dovršila dva rukopisa, jedan dnevnički i jedan roman o ljubavi s likovima koji se vole, mrze…, Ada piše da je ona samo jedna i, pokraj dvanaestosatnoga dnevnoga pisanja i drugih životnih obveza, sumnja može li ona sve to: Nisam li suviše optimistična i vjerujem da ja to sve mogu? Ima li šanse da se multipliciram? Tripliciram? Kvadripliciram? Neštociram?
Opsjednutost pisanjem nije ništa novo ili neobično. U stvarnosti je pisac Jadnika i Zvonara crkve Notre Dame svoje romane pisao gol, a sobaru je dao odjeću da je sakrije kako bi Hugo, ostavši u kući, gotovo bio prisiljen pisati.
Zbog pisanja Ada je voljna i svoje vlastito prezime napustiti, ne potpuno, samo na knjigama, budući da izdavač smatra da je prezime Bezjak suviše obično.
Ada napušta Zagreb u kojem je prekinula sa studijem književnosti nakon druge godine, kako navodi, budući da je rodila Doris, krupnih plavih očiju i s razigranim kovrčama, … poput Michelangelova anđela, kojoj je htjela biti mama, a muž ju je napustio otišavši u svijet s drugom.
Adina veza s Bornom, Dorisinim ocem, nezrela je s elementima tragične neodgovornosti. Borna nije povjerovao u početak života zajedničkoga djeteta, a kad jest, nagovarao je Adu da se toga riješi!? Tim je činom povrijedio Adu toliko duboko da se to više ničime nije dalo popraviti. Ada reagira u tom trenutku emocionalno, a ne razborito, prebacujući svu odgovornost na Bornu oduzimajući i sebi i njemu nekakvu mogućnost u budućnosti da svoje živote moraju ustrojiti na radost i razvoj vlastitoga djeteta.
Motivaciju za takvo postupanje možemo naći u Adinim korijenima budući da joj je istina o vlastitim roditeljima (biološkim, kako bi reklo moderno društvo, iako se ono upinje svim silama da u pojedinim slučajevima što je više moguće minimalizira tzv. biološke roditelje i ponaša se kao da je već patentiralo formulu kako poništiti genetiku, ali se traži najbolji ponuđač za otkup te formule; možda će se to jednom i moći, ali tada to ne će biti ova vrsta ljudi) stalno izmicala pojavljujući se samo parcijalno u snovima. Rečenica Sve je bilo toliko nedorečeno, nestvarno, kao da sve gledam kroz nečije tuđe oči. nalazi se u trećem dnevničkom zapisu (20. travnja 2015.). Ova psihogramska rečenica obilježava Adin život gotovo do kraja dnevnika. Ovakvo je stanje odrastanja svojstveno onima koji ne znaju istinu o tzv. biološkim roditeljima koju nitko za nekoga ne može smjestiti u njegov život nego on sam. Težinu te istine može donijeti, ili je možda bolje reći donositi (budući da se istine tijekom života kristaliziraju i s odmakom poprimaju konačan oblik), samo dijete, ali nikako njegovi usvojitelji. Usvojitelji, možda, mogu pomoći u načinu prihvaćanja istine o tzv. biološkim roditeljima.
(Baš kao i riječ abortus tako i izraz biološki roditelji licemjerni su i maskirani izrazi. Riječ abortus inače u prijevodu znači 'izbacivanje van', 'nedonos' kao da se tu radi o nekoj nepoželјnoj i bezvrijednoj stvari koju što prije treba izbaciti, a ne o živome ljudskom biću, o malom i nezaštićenom djetetu. O biološkim roditeljima moglo bi se govoriti jedino u slučaju in vitro postupku u kojem su jajne stanice oplođene spermatozoidima izvan maternice, gdje su jajne stanice punktirane iz jajnika žene, a spermatozoidi ostavljani da oplode jajnu stanicu u tekućem mediju.
Kuhari se u Indiji često biraju iz svećeničke klase tako da postoje bar izvjesne šanse da se neke duhovno uzdižuće vibracije mogu prenijeti u hranu za vrijeme kuhanja, citat je iz Ayurvede. Oni koji su pozvani da negdje kuhaju znaju da se dan prije trebaju očistiti od negativnih emocija i zadržati to stanje u danu pripravljanja jela kako bi jelo bilo ukusno, ali i kako bi takvim stanjem utjecali i na teksturu jela. Zašto bi se ljubavnome činu između muškarca i žene oduzele uzdižuće vibracije koje će biti pohranjene u novome stvorenju, ako se manje vrijednim čovjekovim činima te vibracije ne mogu oduzeti. Ako je taj čin, vođenje ljubavi, vođen s ljubavlju, tvrdi ruski znanstvenik G. P. Malahov, roditelji, ako hoće i žele, mogu stvoriti dijete iznimnih svojstava, novoga Mozarta.)
Možete ne priopćiti usvojenom djetetu istinu o njegovim roditeljima. Ta neistina ne može dijete osvijetliti iznutra, ne može mu dati potrebnu energiju za orijentaciju i usmjerenje u životu. Jednom kad (i ako!) sazna tu istinu, svijetlo iznutra pomoći će mu da se riješi nedorečenosti, nestvarnosti, posredna gledanja, zarobljenosti nepoznatim. To mu svjetlo ne mogu podariti usvojitelji. Rasuti komadići svijeta u kojem živimo mogu se sastaviti tek otkrivanjem autentične istine o našim roditeljima. Biološki roditelji – kakvo ludilo i kakva bestidnost modernog i “prosvijećenog” čovjeka!
Saznanje o vlastitim korijenima donosi Adi snagu da može nastaviti živjeti (Ovdje imam novi početak. Moram krenuti dalje.), ali s novom snagom, smjerom i stabilnošću pa se u tom smislu i može prihvatiti Adin prelazak iz vlastite povrijeđenosti u ironiju na kraju dnevnika:
Ponovo sam pročitala poruku [Borninu].
„Dolazimo sutra. Nađi nam neki dobar i jeftin smještaj.”
„Već jurim...”, promrmljala sam i nastavila mirno raditi u vrtu.
Pokraj uvjerljivo strukturirana Adina lika i lik je njezine kćeri Doris oblikovan s neposrednošću, izravnošću, inteligencijom svojstvenom djeci, a posebno odsutnost ispražnjena govora, tako svojstvena odraslima. Iskustva u stvaranju dječjih likova u prethodnim djelima utjecala su na uvjerljivost lika. A Priču o krijesnicama, napisanu za Doli, očekujemo da autorica napiše jednom za sve ljubitelje krijesnica budući da noći s njima pružaju iluziju da zvijezde nisu samo na nebu, i nisu samo krijesnice zemaljske zvijezde.
Istra – Terra rossa oživljena je u Adinim intimnim prisjećanjima u potrazi za korijenima (pa se ti crveni korijeni zemlje istarske isprepleću s Adinim korijenima o podrijetlu):
Makovi su se ocrtavali kao na nadrealističkoj slici. Njihove crvene rascvjetane glave lelujale su lagano po morskom horizontu. Odmah ispod njih skutrili su se plavoljubičasti cvjetovi neke puzavice, oštri listovi bilja, korova koje se posvuda širio i rastao tamo gdje niti jedna druga biljka ne bi opstala. U zraku se sve više osjećao opojan miris primorskog bilja.
Ili:
U zraku se osjetio gust i opojan miris masne crvene zemlje; miris bakra i krvi. S tim mirisom u kuću je dopuzalo isparenje mokre trave i oštar miris mora za koji ne postoje riječi, a upijaš ga svim svojim osjetilima. Sol. Jod. Zeleno, plavo, sivo...
Ako želimo da nas nešto iz Adina dnevnika nadahne, rečenica, rečenice, postupak…, ako već govorim o nadahnuću, želio bih da se zamislimo, ako pak ne želimo biti nadahnuti, nad rečenicama: Oboje se žrtvovalo za isti cilj. Za one koje su voljeli. Žrtvovali su sebe, a od života povremeno uzimali tek komadiće, mrvice, trenutke...
U današnjem se vremenu na žrtvu gleda kako na nekakav anakronizam, a ako se već negdje pojavi, treba je što prije potisnuti.
Rudolf Ćurković, prof
***
Recenzije i osvrti poezije
Kad zadrhte trave
„Želiš li koraknuti u beskonačnost,
pođi samo na sve strane u konačnom!
Želiš li se osvježiti cjelinom,
moraš cjelinu spaziti u najmanjem.“
Johan Wolfgang Goethe
Pupanje trave u bijeloj morskoj pjeni
Grupa En face u svojoj pjesmi Čuvaj nas uspoređuje srce s pustinjom iz koje se riječi, padajući kap po kap, pretvaraju u tihi slap. Riječi nam poručuju; i u beživotnosti postoji bezvremena neugasivost, koja probijajući se kroz suvremenost života bojom glasa ili rukopisom srca, kao jeka naših snova cijelo vrijeme egzistira. Svaki život i jest suvremen, u stvari, on je čisto zrcaljenje srca na platnu duše. Međutim, svakodnevnost ima i svoje turbulencije koje za posljedicu donose trpljenje, bol, tišinu, opijenost, nadu, ljubav i još bezbroj načina kojima nas podsjeća koliko smo krhki i ovisni o dobroti njezine maštovitosti… Dakle, trebamo li mimoići vrijeme sudbine!? I otkuda poći?
Svaki puta kad nam srce počne napajati radost, a njegovi otkucaji postanu sastavni dio horizonta, moramo se prepustiti ushitu i makar nakratko, jednostavnim ritmom osmjeha zaplesati sivim bespućima života. Tako nam u svojoj zbirci poezije Kad zadrhte trave poručuje pjesnikinja Sonja Smolec. Poezijom kojom nas uzdiže u svemir kroz magluštinu svakodnevnosti. Njezinim se stihovima, poput krijesnica, miješamo s beskrajnim plavetnilom, i postajemo dio cirkuskog šatora na čijem obodu nas čeka ponoćni slikar. A kada se u nama pogase sva svjetla turobne pozornice, mi spavači, zajedno s pjesnikinjom palimo svoja unutarnja svjetla i uz pomoć zvjezdanog kista sudjelujemo u stvaranju slika na kojima povjetarac češlja vrbu, a ševa pleše po bijelom jedru našeg pogleda. Za takvu predstavu ne treba nam ništa drugo do autoričine knjige Kad zadrhte trave i eto, u našoj se maloj sobi razlijeva sonatina kao potpis na razglednici naših i njezinih sjećanja.
Zaogrnuti takvom melodijom, naš će mali svijet sudbinski prigrliti umijeće ljubavi i njezinih tonova koji su zahvala zemlji odakle i potječe sve naše korijenje života. To nježno ispleteno je u Sonjinu poeziju kao nešto najnježnije, njezino, tek rođeno, drhtavo i još jednom rođeno u tišini pjesnikinjinih misli. Po tko zna koji puta, svaki nam takav susret s riječima uvijek iznova iznjedri pregršt boja čiji su dodiri toliko spontani i na trenutke neopisivo strasni. A čujemo li zvuk klavira budimo sigurni, pjesnikinja s nama dijeli sjećanje na oca, djetinjstvo i djevojačku haljinu. Njezina sjećanja postaju i naš odraz rumenila na oblacima, jer dok čitamo pjesme, prati nas vlastiti šapat u još jednom danu naših razgovora s nebom.
Naravno, taj nebeski kaleidoskop sadrži stakalca čije boje ponekad uznemiruju srce i dušu. Zato pjesnikinja i najavljuje potonuli svijet ili umor, ali tek kao slutnju, jer istovremeno s tim bojama neprestano nudi i pitanja. S njima nas upućuje cestom koja vodi do obale odakle nas dozivaju vrbe u jesen. Tamo uspomene nisu za rasprodaju. Sjene na licu nisu polomljene uspomene, već pod njima večernji šetači upiru pogled prema utvrdi nade, prema vjeri u sebe i svoje obojene snove. U konačnici, hrabreći nas i prelijevajući posebnom tišinom, pjesnikinja Sonja Smolec, drhtaje našeg srca i strepnje naše duše niže u bisernu ogrlicu sudbine. I kao što stara maslina ne traži nemoguće, ne prepušta nas vremenu u kojem se ne prepoznajemo najbolje. Ostavlja nam plodove svojih riječi neka rastu i sazrijevaju među našim sjajnim prstima.
I na kraju, pjesnikinja daje odgovor na pitanje odakle poći. Jednostavno, od sebe, jer cijeli potreban svijet je u nama. Ni u kom slučaju ne smije biti sebičan, već svijet koji pomaže hodati kroz pupanje trave u bijeloj morskoj pjeni. Pomaže nam stići do zemlje u kojoj ptice ostavljaju svoj cvrkut na nebu. Tamo nas slobodna jeka nadahnjuje…
Zal Kopp, U Osijeku, 26. listopada 2010. godine.
(Boris Nikšić, 15.10.1956. - 4.5.2012.)
***
Kad zadrhte trave
Kada smo pokrenuli portal „Hrvatski glas Berlin“, nismo imali u potpunosti jasnu viziju njegova rasta, razvoja i budućnosti. Nas dvoje smo novinari i možemo portal puniti vijestima, reportažama, kolumnama i pričama. I išlo je to nekako, ali ...nedostajala je poezija. Htjeli smo imati jedan spoj klasike i suvremenog, poeziju za onaj trenutak kada se naši čitatelji ...nakon napornog dana za kakvim strojem, u trgovini, obitelji, školi ...ili mi umornih očiju i prstiju nakon duga rada za računalom... žele i želimo malo opustiti.
Veselili smo se svakoj primljenoj i objavljenoj pjesmi kao najljepšem daru... S vremenom su stizali sve kvalitetniji prilozi raznih autora.
I onda su stigle pjesme Sonje Smolec! Suvremena poezija moderne žene, koja ju živi i koja vrhunski stručno pretvara osjećaje u riječi, rime, strofe... svjesna vremena i socijalnih prilika u tom vremenu.
Razumljive pjesme napisane u suvremenom ritmu koje nas podsjećaju da obitavamo u ovom brzoživućem vremenu u kojemu smo na poeziju skoro zaboravili i već pomislili da joj u sadašnjem trenutku i nema mjesta.
To je to ...rekosmo oboje ...to je to što smo željeli, a nismo znali opisati. I još rekosmo... ako ikada ove pjesme ugledaju svjetlo dana tiskane u obliku knjige... da bi tu knjigu svakako voljeli imati. Onako... uvjek pri ruci za sretne, tužne, sjetne, romantične, usamljene, nostalgične, dostamijesvega, punmijekufer... trenutke. To i dočekasmo!
Sonja Breljak i Emil Cipar, Hrvatski Glas Berlin, 18.2.2011.
***
Kad zadrhte trave - Zanesena poezija
Progovarati o poeziji Sonje Smolec je kao opisivati put uzvitlane maslačkove sjemenke, dozrele na bijeloj mliječi hraniteljice.
U rječitom letu zanesena, putuje predana ideji ljubavi, zaogrnuta slikama koje su njezino pjesničko zrcalo.
Nenametljivo uvodi u svoju nostalgiju, čežnju i gorčinu, koje prihvaća kao da se podrazumijevaju, a potom, iz istog pera, jasno dočekuje začudnost i povjerenje osjetljivog djevojačkog srca.
Otkrivajući dalje, spoznajem kako isprepletenih prstiju s pjesnikinjom - hvatam život.
Adriana Vukoja, Neolit, Sveta Nedelja, 18.2.2011.
***
Kad zadrhte trave - poezija
„Odjednom ne znam što ću, ne znam što želim jer sve se mijenja u pogledima i govorima;“ prvi stihovi su koje sam pročitala u zbirci i odmah ih odabrala kao početak osvrta na Sonjinu poeziju; potom još dodajem kako sam obećala jer:“je tako mnogo toga što prolazi nečujno“.
Neslavna su moja iskustva sa analizama i osvrtima na poeziju. Osjećaji i prepoznavanje stihova, stila, strukture, kompozicije…Uff, teško da bih mogla i znala nešto suvislo kompilirati bez stručne šablone. Osjetila sam prema poeziji, ponovno, čitalačku strašljivost, a nelagodu, sjećajući se minusjedinice iz prve srednjoškolske zadaćnice za analizu pjesme, nije bilo moguće neutralizirati. Poezija je zgusnuta… prava emotivna bomba kroz stih u kojem dominira tek riječ, prava, snažna, precizna i višeznačna. Samo treba odabrati, prepoznati prave i spojiti ih u stih: „otvoriti dlanove (u izvornom tekstu –otvorila sam dlanove…mala sloboda u pisanju osvrta-Sonja oprosti…) obje ruke poput maslačka koji otvara latice, da ukrademo (izv-ukradem) njegovo svjetlo, da ga zagrlimo (izv.-zagrlim) čvrsto i polegnemo (izv.-polegnem) na paletu svojih snova. I željela sam, oh, kako sam željela biti slikar da mogu na nebo dodati još poneku zvijezdu za tebe.“ Toliko jednostavnih riječi… a čarolija izrečenoga velika. Nisu li riječi probudile u vama ona večernja sanjarenja kada želimo reći više, bolje i najjasnije koliko nam netko nedostaje… Koliko smo predani da bismo rado i jednu novu zajedničku zvijezdu oživjeli?!
„..poteče misao, a onda, onako bez posebnog razloga ostane neizgovorena, i nestane kao oblačić daha u zraku.“ Nevjerojatno korespondira sa mojim emocijama trenutno. Kradem i izvlačim iz pjesama stihove koje osjećam kao paravan za nesnalaženje i trapavu poetsku analizu (ponovno molim Sonju da mi ne zamjeri)… Ali… zar ne osjećate ponekada da Vam misao nestane usprkos teškim emocijama?! Osjećam to vrlo često, zato trebam prespavati neke iščitane knjige… a za poeziju bih mogla i zimski san… izgledno je.
Svi Sonjini stihovi su nježno bojazni, rekla bih. Ponekada me znaju i živcirati. Neprestano se bori sa okovima koje očito samo ona osjeti…a mi vapimo da ih konačno skine i umjesto:“ Tišina. Kao pod staklenim zvonom osjetim se zatvorena, zašumi mi u ušima, i večeras ostajem sama, udaljena od stvarnosti“; bilo bi dobro da oslobodi svoje najdublje emocije i talentom ih pretoči u snažnije stihove. Znam i uvjerena sam da to može!!! Znam i osjećam da pjesnik može biti umoran…jer: “Još uvijek imaš (izv.-imam) svoj osmjeh. Nitko ti (izv.-mi) ga ne može oteti.“ I zasigurno je čist, iskren i samo Tvoj Sonjo, a neobično smo sretni što se trudiš podijeliti te emocije sa nama.
Završit ću, iscrpila sam svoje minimalističko poznavanje poezije, i zahvatiti Sonji na krasnoj zbirci kojom me obdarila: poezija je lijek …i melem za dušu !! Budi leptir, sanjaj i ponovno nam daruj svoje stihove!!!
„Leptiri u svom
posljednjem letu sanjaju
Proljetno cvijeće.“
Srebra Cernić, Kamanje, travanj 2012.
***
