Budna

Noć. Jednaka kao i druge.

Drugačija od drugih.

Čuje se nečija veš mašina;

mnogi koriste jeftiniju struju.

Iz susjednog dvorišta ne čuje se pas.

I mačke su utihnule.

***

Zatvorenih očiju dozivam san.

Mekoća pokrivača koji miriše na proljeće obavija me

poput sigurnosti željenog zagrljaja voljene osobe.

Poput oblaka i nedovršene priče.

Otkucava ponoć samoće,

trenutak koji se ne broji, ne traje, a tu je.

Nismo ni u prošlosti ni u budućnosti,

više nije jučer, nije danas. Nije sutra.

Nestvaran.

Samo svemir otkucava.

U mraku se nazire zdjela. Isparavaju mirisi

kore klementine.

Uz gotovo nečujni tik tak

prikrada se jutro tek propupanom drveću;

mladim, mliječnim listovima breze,

potočnicama.

Naslućujem vjetar koji donosi i odnosi tjeskobu.

Odnosi migrenu.

Južinu zamjenjuje sjeverac.

______________________________________

Iz zbirke poezije u nastanku

© Sonja Smolec

Miris soli i kiše

Snatrim i gledam šumu od bora,
u letu ptica već slutim kišu.
Dok udišem jod i sol iz mora,
cvjetovi marelice mirišu.

Tijelo osjeća toplinu dana,
misli naviru pa potom minu.
U srcu mi nevidljiva rana,
zvuci se stapaju u tišinu.

Kad prve kapi dotaknu grane,
niz iglice kliznu, lomljiv im put.
Zrak se pomakne i potom stane,
u travi maslačak, raskošan, žut.

Ptice sanjalice

Na svakom ramenu nosim
po jednu pticu sanjalicu.
Jedna u očima nosi more, kamen i bure
Drugoj u zjenama vide se planine, potoci
i plavo cvijeće.
Obje mi šapuću... sanjaj, sanjaj moje snove,
moji su ljepši, mekši, sanjiviji,
stvarniji.

Ostajem budna, cijelu noć
osluškujem, pišem.
I dok se vani čuje prvi cvrkut,
moje ptice spavaju.

Kandže i kljunovi im u mojoj kosi
zapleteni.
Jedna mi je niz rame izlila more
a druga naprtila planinu.