Dvadeset i tri koraka dječje hrabrosti
U
suvremenoj hrvatskoj književnosti za djecu i mlade, čitateljima, učiteljima u
školama, ali i pojedinim akademskim
imenima ime književnice Sonje Smolec nije nepoznanica. Književnica iz Velike
Gorice u književnost se najprije upisala zbirkama priča za djecu od kojih je
jedna prevedena na njemački jezik (Der Stein Hartwig, 2013.); potom romanima za
djecu i mlade s jednim romanom na engleskome jeziku (The Girl with Pink Glasses, 2010.), a njezini su lirski
ostvaraji također međunarodno prepoznati i priznati. Ovjenčana s nekoliko
vrijednih hrvatskih i inozemnih književnih nagrada, Sonja Smolec 2023. godinu
obilježava petnaestim romanom za mlade znakovitoga naslova Povedi me kući.
Tendencija je proznoga pisma Sonje Smolec tematiziranje neobičnih,
čudnovatih, rijetkih, često i prešućenih pitanja koja dominiraju dječjim
svijetom te svijetom današnjih mladih i njihovih roditelja, stoga
ne čudi da se u romanu Povedi me kući autorica usmjerila
problematizaciji razvoja, potreba i želja djeteta s invaliditetom, točnije –
djetetom kojemu je dijagnosticiran poremećaj nesnalaženja u prostoru, poznat i
kao topografska dezorijentacija (vizuospacijalna disgnozija). Protagonistica
romana, djevojčica Nikolina – odmilicom zvana Nika – jedino je dijete u svom sasvim
funkcionalnom i pozitivnom obiteljskom nukleusu; bistra je i živahna učenica
prvoga razreda koja je, bez obzira na svoju dob, svjesna svojega problema. U
pripovijedanju se ističe neizmjerna podrška roditelja te prilagodljivost obrazovnoga
sustava djevojčici s poteškoćom. Iako se naizgled sve čini idiličnim, Smolec
mudro gradi baš takvu priču s većinom pozitivnih likova pokušavajući u
čitateljima potaknuti propitivanje svih navedenih perspektiva i odnosa u
izvanknjiževnoj stvarnosti. Svako dijete s invaliditetom i posebnim potrebama
ima pravo na odgovarajuću njegu, zaštitu, podršku obitelji, vršnjaka, školstva,
zdravstva i u potpunosti je nepotrebno činiti razliku među djecom – na bilo
koje načine, iz bilo kojih pobuda i razloga. Smolec mudro ovim tekstom indirektno
postavlja pitanje – kakvo je doista stanje po tom pitanju kod nas? Posebnu
ulogu u Nikinom odgoju i odrastanju imaju otac Teodor i majka Arija koji
djetetovu dijagnozu u potpunosti racionalno prihvaćaju te se konzultiraju i s
inozemnim liječnicima iz Kanade o liječenju i ublažavanju simptoma navedenoga
poremećaja kako bi se djevojčici već u najranijoj dobi pomoglo koliko je god
moguće. Iznimno važan naglasak priče leži i u Nikinom odnosu prema životinjama.
Privrženost, radost, osjećaj sigurnosti, odgovornost i ljubav Nika razvija
najprije prema malenom ljubimcu, psu Kikiju, što djeluje terapeutski i razvija
osjećaj odgovornosti. Ipak, Kiki nije pas koji bi Niki, osim veselja igre, bio
potpuna podrška u njezinom prostornom (ne)snalaženju. Za to je ipak bio potreban
poseban i dresiran pas pa u obitelj Matas uskoro stiže još jedna prinova – pas
imenom Roni, britanske pasmine border collie. Zaplet romana započinje kada
djevojčica Nika, u Ronijevoj pratnji, kreće u prvi razred i kada jednoga dana,
za vrijeme Nikina odlaska u toalet, Roni netragom nestaje. Napetost se romana
održava do samoga kraja i još više povećava kroz spoznaju da su u nestanak
Nikina vjernog pratitelja i četvernožnoga prijatelja, koji joj svojim
vještinama i pomoći pomaže u samostalnijem funkcioniranju, zapravo upletena –
druga djeca. Sonja Smolec vrlo vješto kroz pojedine odnose propituje uvriježenu
činjenicu da su „sva djeca divna i krasna“ te tomu znalački pronalazi razloge, suptilno
postavlja pitanja o odnosu roditelja i djece jednih prema drugima, ali i prema
učiteljima i ravnateljima škola; propituje granice odgovornosti starije djece i
mladih (učenika osmih razreda i srednjoškolaca), opisujući pritom njihove sudbine
te objašnjavajući motive pojedinih postupaka koji im uvelike mogu odrediti
daljnji život. Velik dio romana Sonja Smolec podredila je i vrlo zanimljivom
pripovjednom postupku koji uključuje razmišljanje životinja, njihovo
komuniciranje i međusobne odnose. Iako se možda na prvi pogled takav
pripovijedni modus čini skliskim terenom, zapravo ovakvim hrabrim pothvatom
Smolec pokušava uroniti u razmišljanje pasa i mačaka te tako potaknuti mlade
čitatelje na suživljavanje s različitim životinjskim sudbinama, vješto i
svjesno budeći suosjećanje i empatiju prema drugim živim bićima, ali i
propitujući odgovornost ljudi za to. Tko može ostati ravnodušan nad sudbinom
otetoga Ronija ili temperamentne crne mačke koja mu, iz samo njoj znanih
razloga, nakon otmice odlučuje na svoj način pomoći?
Motiv
potrage za Ronijem, osim policajaca koji naporno rade kako bi pronašli
otuđenoga dresiranoga psa – čija je vrijednost u novcu enormna – nadalje
razvijaju i upotpunjuju Teodor i Nika, u pratnji razigranoga Kikika. Upravo se
potraga za Ronijem otkriva kao važan element za osamostaljivanje djevojčice
Nike i oslobađanje straha od nepoznatoga prostora. Vješta s brojkama, dvadeset
i tri koraka samostalnoga hoda, bez roditelja na vidiku za vrijeme potrage
blizu slavonskoga sela za djevojčicu predstavljaju velike pomake kojih i sama
postaje svjesna zaronivši u ponosne oči svojega oca.
Povedi
me kući ima intenciju biti roman s vrlo jasnom odgojnom tendencijom koja se
ne tiče samo djece i mladih, već i nas odraslih. To je vidljivo iz naglašenih
poruka održavanja i poticanja veće humanosti – o nužnosti pomaganja, shvaćanja,
prihvaćanja drukčijih od sebe, priznavanja vlastite pogreške te istinskoga pokajanja
– na visokoj su razini u romanu i ostvarene su u slikovitim narativnim
sekvencama te jednostavnim rečenicama koje izazivaju napetost i održavaju
dinamiku naracije, ne opterećujući mladoga čitatelja. Dijalozi su u romanu
promišljeni i prilagođeni kako likovima, tako i čitateljima, što je iznimno
važno za uzrast recipijenata ovoga književnoga teksta. Naglasiti nam je ponovno
važnost isticanja temeljnih ljudskih vrijednosti u ovome romanu koje je, u
današnje vrijeme, veoma važno neprestano ponavljati da djeca, zajedno s
odraslima, ne izgube kompas za postajanje dobrim i kvalitetnim ljudima koji
svojim djelovanjem i sviješću ovaj ubrzani svijet čine boljim mjestom.
Je li
Nika pronašla svojega prijatelja Ronija i jesu li počinitelji uhvaćeni te za
svoje nedjelo kažnjeni – u ovome će tekstu recenzije, napisanom prema
pročitanom dijelu autoričina teksta, ipak zasad ostati neodgovoreno
i otvoreno pitanje. Nadati nam se, kao aktivnim i pozornim čitateljima, da će
Smolec roman ovjenčati sretnim završetkom te da će netko nekoga ipak povesti
kući.
mag. educ. philol. croat.
Ana-Marija Posavec
Naklada "Bošković" Split, 2024.