Već dugo nisam napisala pjesmu

Dugo mi stihovi tek u glavi žive

već dugo se ne družim s pisanom riječi.

Možda, možda odabrah putove krive,

pitam se... kako da tu tišinu sprječim?

Idem putem na kojem sam opet sama,

tu svaka želja, svaka mi se žudnja ruga.

Utjehu tražim na krivim adresama,

vlastitom životu ja postadoh sluga.

U tišini mi zbunjene misli vrište,

u vlastitom tijelu zarobljena čučim.

Tko mi išta daje a tko išta ište;

gle, sad se s aliteracijom mučim!

Nadanja i vjera na tankom su ledu,

dok ljetna omara u svakom je kutu.

Gorčinu nađoh i u najslađem medu,

a oštar kamen u prašini na putu.

© Sonja Smolec iz zbirke Godina crnih ptica

Tišina dana

  

Dan se tiho osipa kao pijesak kroz prste,

svjetlo premješta po zidu sjene,

sati gaze korake tihe i čvrste,

čini se da sve stoji, a onda krene...

 

I sve utone u zida nijemu bjelinu,

dok vani svijet u svojoj žurbi gori

ja sklapam oči i slušam tišinu,

koja umjesto mene danas govori.

 

Neka prođe ovaj dan što se sporo vuče,

neka sjene preplave sve prazne kute;

u ovom miru nema više jučer,

dok sat tiho otkucava, čak i misli šute

Dok Mjesec za nebo je zakvačen

Gleda me rumenim obrazima
i šuti, jer...
već odavno smo sve jedno drugom rekli,
odavno dok si čuvao zvijezde
koje nikome nisam dala da ih skida
iz njihovog gnijezda, samo za mene,
ja budna sam u dva, u tri... i tako
dočekam jutro.
Puštam svjež zrak da me umije,
slušam ptičju budnicu,
prosute bisere jutarnjih sonata
nad majskim makovima.
U trepetu brezina lišća tražim
samo meni znane male radosti.