… nema više vretenaca ponad voda,
na livadama makovi tek su puko sjećanje.
Nema ni tragova nedavno otišlih roda,
u gnijezdima praznim bube, tiho vijećanje.
Najbolje želje pretvore se u usahli čičak,
poljima magle jesenske polagano se vuku…
U ogrlici oko vrata tek spomen-kamičak,
uzalud ruka moja traži utjehu, drugu ruku.
Želje su raspukli nar. Sjemenke crvene, sočne.
Uzalud. U ustima zapinje nezreli pomegranat.
Niz planinu slijevaju se vode bistre, moćne;
olovka doziva poeziju. Majstor je il' tek alat?
Mir, tišina, šetnja uz mirno i uzbibalo more.
Tu su prave i krive rime, i riječi što slobodno teku.
Zatvaram balkonska vrata, daleko još je do zore;
razgrćem uspomene, odlazim u postelju meku.
