Ima ljudi koji kroz život prođu neokrznuti teškim nevoljama, a neki zapinju na svakom koraku i razgrću trnje kako bi se barem približili cilju – razmišljam virkajući u lica prolaznika ne bih li pronašla skrivene borbe s kojima se bude svakoga jutra. Prolaze lica s navučenim izrazom koji ništa ne otkriva da ih netko ne bi još jače povrijedio. Upravo sam iskoračila iz istinite priče koja miriše na jorgovan i djetinjstvo. I dok miris jorgovana, sladak i intenzivan, priziva moja sjećanja, vraćam se rečenicama Sonje Smolec ispisanima u knjizi Kutija s mirisom jorgovana: djetinjstvo na dlanu." Slušala sam njihove priče vrlo pažljivo. Pokušavala sam od odlomaka sastaviti suvislu sliku, ali uvijek je neki komadić nedostajao, bio je izgubljen slučajno ili namjerno. Pričali su mi o svojim djetinjstvima. Bile su to slike pune rupa koje je napravilo vrijeme, rupa u kojima su nestajali njihovi prijatelji, braća, sestre i onih drugih, koje su sami iskopali da bi u njih pokopali sve što su htjeli zaboraviti.“ Ne treba zaboraviti, treba se sjećati i ostaviti sjećanja potomcima i svima koji žele znati kako je teško koračati zakrčenim putovima kad se čini da nikada nećemo izaći na čistinu, a ne slutimo da čistina prebiva u nama samo je treba pronaći. Bolan je bio čin pisanja ove knjige, priznala mi je Sonja dok smo razgovarale o prvom objavljenom izdanju koje je posvetila sinu Vedranu želeći popuniti rupe u biografiji. Priča bi možda ostala samo u jednom primjerku nedostupna čitateljima da Sonja nije opet prikupila krhotine, udahnula mirise iz djetinjstva i ponudila nam svoj život na dlanu. Upijala sam riječi, zamišljala život sitne djevojčice koja je uspjela iz siromaštva, stalnih selidbi, traženja mjesta koje bi nazvala domom, borbe s disleksijom, disgrafijom, diskalkulijom, kratkovidnošću, koje dugo nitko nije prepoznao, izaći uspravna i pronaći smisao. „Bila sam hiperaktivno dijete. Govorili su mi :“ Daj se malo smiri, ne skači, ne trči!“ A ja sam žurila u trgovinu, u školu, na gimnastiku, zborno pjevanje, knjižnicu, recitatorsku sekciju...u život, jer tamo negdje, možda već sutra, naći ću ono što mi nedostaje.“ I dok je prelazila iz jednog mjesta stanovanja u drugo, a neki od njih nisu bili za stanovanje „s našeg prozora nije se vidjelo nebo“, shvatila je da nešto nije u redu sa mjestom i svijetom u kojem živi. „Moj svijet se počeo dijeliti na dva odvojena balona. Jedan je bio onaj vanjski, čudan, grub, koji nisam mogla prihvatiti takvim kakav je bio. Drugi je bio onaj drugi, u njega sam prelazila po svojoj volji. U njemu sam se osjećala zaštićena poput fetusa u majčinom tijelu, gradila sam ga onako kako mi je u tom trenutku odgovaralo i nikoga nisam puštala unutra. Bojala sam se da netko ne pokida fine niti koje su me okruživale. Bio je to moj svijet mašte, svijet pisane riječi i poezije. Pisala sam sve više shvaćajući da me ljudi oko mene sve manje razumiju.“ Sonja još uvijek piše. Iz tog balona izašle su mnoge pjesme, priče, romani za djecu i odrasle. Napunila je police knjižnica i domova onih koji je razumiju, dobila brojne domaće i strane nagrade za svoja književna djela i nadam se da se taj balon nikada neće rasprsnuti.
Do čitanja!
Katarina Budić, prof., Kutina
