U ponoć

U ponoć vrijeme prelazi još jedan most,
još jednu rijeku, a mi zastanemo
osluškujemo da čujemo korake.
Tko to još s nama hoda na istome putu?

Neki su otišli prerano, kao ptice
koje ne dočekaju svoj povratak s juga.
Ostaju u sjećanjima, na trenutak bljesnu 
kao svjetla potopljenih brodova. 

Vrijeme teče, neumoljivo teče,
neke uzme, a neke samo premjesti
malo dublje u srce gdje su oni koji nisu s nama
zapravo najvjerniji stanari. 

Kažemo: Sretna nova!
a mislimo: hvala za sve što je bilo. 

Cvijet u kostima

  

Budna
bez riječi
koje bi mogle stvoriti pjesmu,
u noćima kad me samoća proždire...

razgovaram s tminom.

I sam pokušaj da sanjam o ljubavi
pretvara se u čudo kojeg se bojim,
kao da u prsima raste cvijet
što se hrani mojim kostima,
dok u ogledalu moje oči govore
ono što ne želim čuti.

Koliko riječi mogu lagati?
Koliko puta mogu utišati misli?
Možda je bolje da ostanu u meni,
meke i sjetne kao uspavanka.

Dok vjetar preslaguje svijet

Lišće pada bez buke,
kao da ne želi uznemiriti zrak između nas.
Miris mora, šume, gljiva i dima
miješa se s dahom jutra

Na napuklom prozoru zrcali se sunce,
tanko poput stare zlatne žice.
Netko u susjednom dvorištu trese tepih,
i čitav svijet na trenutak udiše prašinu uspomena.

Rukom prelazim po zraku
kao da ću uhvatiti obris nečijeg osmijeha od jučer.
Sve što odlazi, odlazi polako,
i s nekom čudnom, nježnom željom za ostankom.