Ptice sanjalice

Na svakom ramenu nosim
po jednu pticu sanjalicu.
Jedna u očima nosi more, kamen i bure
Drugoj u zjenama vide se planine, potoci
i plavo cvijeće.
Obje mi šapuću... sanjaj, sanjaj moje snove,
moji su ljepši, mekši, sanjiviji,
stvarniji.

Ostajem budna, cijelu noć
osluškujem, pišem.
I dok se vani čuje prvi cvrkut,
moje ptice spavaju.

Kandže i kljunovi im u mojoj kosi
zapleteni.
Jedna mi je niz rame izlila more
a druga naprtila planinu.

Neizgovoreno ime

Sumrak niz krovove već lagano klizi,
tišina noći u sobu se prikrada.
Sa svjetlom gasne, u vlastitoj brizi,
zadnja mi misao, tek mrvica, nada.

Zidovi piju i otkucaje sata,
koračam polako, sve tiše i tiše.
Samoća se teška, k’o olovo hvata,
dok mrak po staklu nevidljivo piše.

Tražim te riječi, od glasa još mekše,
što poput daha u magli se gube,
a sati šutnje postaju sve teži.

Budna mi nada u grudima leži,
teška k’o ime što usne ne ljube;
doći će jutro uz misli mi ljepše.

U ponoć

U ponoć vrijeme prelazi još jedan most,
još jednu rijeku, a mi zastanemo
osluškujemo da čujemo korake.
Tko to još s nama hoda na istome putu?

Neki su otišli prerano, kao ptice
koje ne dočekaju svoj povratak s juga.
Ostaju u sjećanjima, na trenutak bljesnu 
kao svjetla potopljenih brodova. 

Vrijeme teče, neumoljivo teče,
neke uzme, a neke samo premjesti
malo dublje u srce gdje su oni koji nisu s nama
zapravo najvjerniji stanari. 

Kažemo: Sretna nova!
a mislimo: hvala za sve što je bilo.