Krik

 

Horizont, duboko plavetnilo mora…
nebo se u meku svilu odijeva.
Gle! Zvijezde blijede, dolazi zora

Prividan to je mir, tek ruglo tišine.
Na žalu još treperi bijelo pero.
Krik! Nepoznata ptica hvata visine.
I uslijed te varke vatreni bolero…

U iščekivanju prividnoga mira,
povrh svih sjećanja i lažne bistrine
lađa je malena, lađa od papira.

Danas, nad gradom

 

Danas, nad gradom
umjesto galebova

čiope lete.

***

Nisu ponijele sol

ni sjećanje 

na ribare i brodove.

Poznaju samo brzinu,

neprekidni let,

i zrak koji zatreperi

kad ga dotakne krilo.

Slikaru

 

Danas ne moraš ništa stvoriti.
Samo sjedni.
Pogledaj papir.

U tvojoj glavi već žive boje koje nikad nitko nije vidio.
One su tihe, strpljive.
Ne traže remek-djelo.
One žele samo da im dopustiš da kapnu.

Jednu kap.

Kap plave za more koje nosi tvoje misli.
Kap zelene za povjetarac između stabala.
Kap crvene za ono što boli, ali još gori.
Kap žute, za cvijet koji uporno raste i kad nitko ne gleda.

Uzmi kist.
Ne zato što moraš, nego zato što možeš.
Neka papir upije tvoje misli.
Ne moraš znati što ćeš naslikati.
Samo započni.