Jesenska, jedna od onih kad…

… nema više vretenaca ponad voda,

na livadama makovi tek su puko sjećanje.

Nema ni tragova nedavno otišlih roda,

u gnijezdima praznim bube, tiho vijećanje.

Najbolje želje pretvore se u usahli čičak,

poljima magle jesenske polagano se vuku…

U ogrlici oko vrata tek spomen-kamičak,

uzalud ruka moja traži utjehu, drugu ruku.

Želje su raspukli nar. Sjemenke crvene, sočne.

Uzalud. U ustima zapinje nezreli pomegranat.

Niz planinu sljevaju se vode bistre, moćne;

olovka doziva poeziju. Majstor je il' tek alat?

Mir, tišina, šetnja uz mirno i uzbibalo more.

Tu su prave i krive rime, i riječi što slobodno teku.

Zatvaram balkonska vrata, daleko još je do zore;

razgrćem uspomene, odlazim u postelju meku.

© Sonja Smolec 2022.  Iz zbirke Godina crnih ptica

Zakon prirode

Dok gledam nebo ponad glave,

tamo gdje treperave zvijezde

na postelji od svile indigo plave

u svemirskim se maglama gnijezde,

kroz misli mi prolaze vremena

kad su i slijepi dizali oči,

molitvom da se riješe bremena

da zbace teret besanih noći.

Zauvijek sve je ostalo isto,

na tlu su ostali, tlo ih hrani

kada kiši, kad je bistro, čisto,

il' oblaci lijeni, razigrani,

nicale su šume i trave rasle,

ptice letjele, gmizali crvi,

na poljima životinje pasle,

a čovjek mislio, Ja sam prvi!

Pale su tuče, narasle vode,

munje su stigle, vatra iz pakla,

uništiše ruke dar prirode,

kaplju suze, biserje od stakla.

Nebo će uvijek mijenjati boje,

zemljom će drugi hodati ljudi,

priroda ne dijeli moje-tvoje,

al' ima svoj zakon, zna da sudi.

Ja, sanjar

 

Davno, pored mora, s početkom ljeta
kad je pucao kamen i nebeska žarila jara,
čekala sam trenutak kad snovi nebom jezde.
I dočekaše mene, budućeg sanjara, majčine suze,
ponoćna tišina, nebo plavo, usamljene zlaćane zvijezde.
Ruke moje, pružene, tražile su sigurnost; nježan stisak.
Svijetu podarila sam krik preplašene ptice,
svoj prvi, usamljeni vrisak.

Ja, sanjar, u zagrljaju tišine, svih proteklih ljeta,
lažnih obećanja, promašenih nadanja,
prtila sam planine, lutala kroz doline,
tražila mjesto između neba i tla,
na amplitudi uspona i padanja,
kao čiopa letjela u visine.

Između prvih izgovorenih riječi i napisanih slova,
u čaroliji nestvarnosti nikad nisam mjerila vrijeme.
Tamo gdje šumi more i prostiru se modrine sna,
prosipala sam svoje sanjarsko sjeme,
a sad pitam se, a gdje, gdje sam ja?

Ponekad, zamislim kako bi bilo...
da je niklo, da bol ne ispunja grudi.
Sjećanja prodiru kroz vrata vremena
i sjedaju bremenita u moje umorno krilo.