ponedjeljak, 31. kolovoza 2026.

Svitanje - Morgendämmerung

 

Na pučini zrcali se modro more,
i budi se svjetlost, još sanjiv je dan;
na obzoru izranja boja zore,
val u pjeni ljulja odsanjani san.

 

Zrakom lebdi miris joda i soli,
dok prvi zrikavac već tiho svira;
mogu li nestati sve moje boli,
dok jutro se rađa k'o vjesnik mira?

 

Pjena se stapa već u prvom valu,

stopala mi grije mlaki pijesak;
sunce miluje tragove na žalu,


uz stazu mirta, mirisni vrijesak,

i dok se more s nebom tiho spaja,
shvaćam, tu naslućujem djelić raja.


Iz zbirke Godina crnih ptica

***

Morgendämmerung

Auf offener See spiegelt sich das blaue Meer,
das Licht erwacht, der Tag ist noch im Traum;
am Horizont zieht schon die Morgenröte her,
die Welle wiegt den Traum im weißen Schaum.
Es schwebt in der Luft der Duft von Jod und Salz,
indes die erste Grille leise singt;
ob all mein Schmerz wohl nun vergehen mag,
da uns der Morgen treu den Frieden bringt?
Der Schaum verschmilzt in erster Wellenbewegung,
der laue Sand wärmt meine Füße sacht;
die Sonne küsst des Ufers sanfte Regung,
wo Myrte blüht und duftend Heidekraut erwacht.
Und während still das Meer den Himmel berührt,
spür’ ich, dass dies ein Stück des Paradieses ist.

Aus der Sammlung „Das Jahr der schwarzen Vögel“ (Godina crnih ptica) Prijevod: Spomenka Krebs


ponedjeljak, 17. kolovoza 2026.

Već dugo nisam napisala pjesmu


Dugo mi stihovi tek u glavi žive
već dugo se ne družim s pisanom riječi.
Možda, možda odabrah putove krive,
pitam se... kako da tu tišinu sprječim?

Idem putem na kojem sam opet sama,
tu svaka želja, svaka mi se žudnja ruga.
Utjehu tražim na krivim adresama,
vlastitom životu ja postadoh sluga.

U tišini mi zbunjene misli vrište,
u vlastitom tijelu zarobljena čučim.
Tko mi išta daje a tko išta ište;
gle, sad se s aliteracijom mučim!

Nadanja i vjera na tankom su ledu,
dok ljetna omara u svakom je kutu.
Gorčinu nađoh i u najslađem medu,
a oštar kamen u prašini na putu.

© Sonja Smolec iz zbirke Godina crnih ptica