Dan se tiho osipa kao pijesak kroz prste,
svjetlo premješta po zidu sjene,
sati gaze korake tihe i čvrste,
čini se da sve stoji, a onda krene...
I sve utone u zida nijemu bjelinu,
dok vani svijet u svojoj žurbi gori
ja sklapam oči i slušam tišinu,
koja umjesto mene danas govori.
Neka prođe ovaj dan što se sporo vuče,
neka sjene preplave sve prazne kute;
u ovom miru nema više jučer,
dok sat tiho otkucava, čak i misli šute
