Jesenska sonata, dva

S druge strane prozora hladna kiša,

njišu se tanahne grane. Lišće sjaji

premda vjetar u valima nanj' juriša.

Na travu pada list po list. Izdisaji.

I dotičem staklo hladno i magli se,

crtam lice bez očiju. Samo usta

govore stihove p'jane za čemprese.

Odnekud glazba se čuje. Noći pusta!

Sonatina u g-duru, klavir svira

vrijeme za snove i priče. Prevrtljiv san

obećanje novo daje. Vrijeme mira.

Dok grane dotiču nebo, indigo svod

težak je prekrivač svega, a pratnja im

luna kroz oblak što viri. Od srebra brod.

***

I nestaješ u snu svome, bestjelesan.

© Sonja Smolec iz zbirke "Pričam ti..."