Ana-Marija Posavec | Sonja Smolec: Povedi me kući

 

Dvadeset i tri koraka dječje hrabrosti    

            U suvremenoj hrvatskoj književnosti za djecu i mlade, čitateljima, učiteljima u školama, ali i pojedinim akademskim imenima ime književnice Sonje Smolec nije nepoznanica. Književnica iz Velike Gorice u književnost se najprije upisala zbirkama priča za djecu od kojih je jedna prevedena na njemački jezik (Der Stein Hartwig, 2013.); potom romanima za djecu i mlade s jednim romanom na engleskome jeziku (The Girl with Pink Glasses, 2010.), a njezini su lirski ostvaraji također međunarodno prepoznati i priznati. Ovjenčana s nekoliko vrijednih hrvatskih i inozemnih književnih nagrada, Sonja Smolec 2023. godinu obilježava petnaestim romanom za mlade znakovitoga naslova Povedi me kući. 

            Tendencija je proznoga pisma Sonje Smolec tematiziranje neobičnih, čudnovatih, rijetkih, često i prešućenih pitanja koja dominiraju dječjim svijetom te svijetom današnjih mladih i njihovih roditelja, stoga ne čudi da se u romanu Povedi me kući autorica usmjerila problematizaciji razvoja, potreba i želja djeteta s invaliditetom, točnije – djetetom kojemu je dijagnosticiran poremećaj nesnalaženja u prostoru, poznat i kao topografska dezorijentacija (vizuospacijalna disgnozija). Protagonistica romana, djevojčica Nikolina – odmilicom zvana Nika – jedino je dijete u svom sasvim funkcionalnom i pozitivnom obiteljskom nukleusu; bistra je i živahna učenica prvoga razreda koja je, bez obzira na svoju dob, svjesna svojega problema. U pripovijedanju se ističe neizmjerna podrška roditelja te prilagodljivost obrazovnoga sustava djevojčici s poteškoćom. Iako se naizgled sve čini idiličnim, Smolec mudro gradi baš takvu priču s većinom pozitivnih likova pokušavajući u čitateljima potaknuti propitivanje svih navedenih perspektiva i odnosa u izvanknjiževnoj stvarnosti. Svako dijete s invaliditetom i posebnim potrebama ima pravo na odgovarajuću njegu, zaštitu, podršku obitelji, vršnjaka, školstva, zdravstva i u potpunosti je nepotrebno činiti razliku među djecom – na bilo koje načine, iz bilo kojih pobuda i razloga. Smolec mudro ovim tekstom indirektno postavlja pitanje – kakvo je doista stanje po tom pitanju kod nas? Posebnu ulogu u Nikinom odgoju i odrastanju imaju otac Teodor i majka Arija koji djetetovu dijagnozu u potpunosti racionalno prihvaćaju te se konzultiraju i s inozemnim liječnicima iz Kanade o liječenju i ublažavanju simptoma navedenoga poremećaja kako bi se djevojčici već u najranijoj dobi pomoglo koliko je god moguće. Iznimno važan naglasak priče leži i u Nikinom odnosu prema životinjama. Privrženost, radost, osjećaj sigurnosti, odgovornost i ljubav Nika razvija najprije prema malenom ljubimcu, psu Kikiju, što djeluje terapeutski i razvija osjećaj odgovornosti. Ipak, Kiki nije pas koji bi Niki, osim veselja igre, bio potpuna podrška u njezinom prostornom (ne)snalaženju. Za to je ipak bio potreban poseban i dresiran pas pa u obitelj Matas uskoro stiže još jedna prinova – pas imenom Roni, britanske pasmine border collie. Zaplet romana započinje kada djevojčica Nika, u Ronijevoj pratnji, kreće u prvi razred i kada jednoga dana, za vrijeme Nikina odlaska u toalet, Roni netragom nestaje. Napetost se romana održava do samoga kraja i još više povećava kroz spoznaju da su u nestanak Nikina vjernog pratitelja i četvernožnoga prijatelja, koji joj svojim vještinama i pomoći pomaže u samostalnijem funkcioniranju, zapravo upletena – druga djeca. Sonja Smolec vrlo vješto kroz pojedine odnose propituje uvriježenu činjenicu da su „sva djeca divna i krasna“ te tomu znalački pronalazi razloge, suptilno postavlja pitanja o odnosu roditelja i djece jednih prema drugima, ali i prema učiteljima i ravnateljima škola; propituje granice odgovornosti starije djece i mladih (učenika osmih razreda i srednjoškolaca), opisujući pritom njihove sudbine te objašnjavajući motive pojedinih postupaka koji im uvelike mogu odrediti daljnji život. Velik dio romana Sonja Smolec podredila je i vrlo zanimljivom pripovjednom postupku koji uključuje razmišljanje životinja, njihovo komuniciranje i međusobne odnose. Iako se možda na prvi pogled takav pripovijedni modus čini skliskim terenom, zapravo ovakvim hrabrim pothvatom Smolec pokušava uroniti u razmišljanje pasa i mačaka te tako potaknuti mlade čitatelje na suživljavanje s različitim životinjskim sudbinama, vješto i svjesno budeći suosjećanje i empatiju prema drugim živim bićima, ali i propitujući odgovornost ljudi za to. Tko može ostati ravnodušan nad sudbinom otetoga Ronija ili temperamentne crne mačke koja mu, iz samo njoj znanih razloga, nakon otmice odlučuje na svoj način pomoći?

            Motiv potrage za Ronijem, osim policajaca koji naporno rade kako bi pronašli otuđenoga dresiranoga psa – čija je vrijednost u novcu enormna – nadalje razvijaju i upotpunjuju Teodor i Nika, u pratnji razigranoga Kikika. Upravo se potraga za Ronijem otkriva kao važan element za osamostaljivanje djevojčice Nike i oslobađanje straha od nepoznatoga prostora. Vješta s brojkama, dvadeset i tri koraka samostalnoga hoda, bez roditelja na vidiku za vrijeme potrage blizu slavonskoga sela za djevojčicu predstavljaju velike pomake kojih i sama postaje svjesna zaronivši u ponosne oči svojega oca.

            Povedi me kući ima intenciju biti roman s vrlo jasnom odgojnom tendencijom koja se ne tiče samo djece i mladih, već i nas odraslih. To je vidljivo iz naglašenih poruka održavanja i poticanja veće humanosti – o nužnosti pomaganja, shvaćanja, prihvaćanja drukčijih od sebe, priznavanja vlastite pogreške te istinskoga pokajanja – na visokoj su razini u romanu i ostvarene su u slikovitim narativnim sekvencama te jednostavnim rečenicama koje izazivaju napetost i održavaju dinamiku naracije, ne opterećujući mladoga čitatelja. Dijalozi su u romanu promišljeni i prilagođeni kako likovima, tako i čitateljima, što je iznimno važno za uzrast recipijenata ovoga književnoga teksta. Naglasiti nam je ponovno važnost isticanja temeljnih ljudskih vrijednosti u ovome romanu koje je, u današnje vrijeme, veoma važno neprestano ponavljati da djeca, zajedno s odraslima, ne izgube kompas za postajanje dobrim i kvalitetnim ljudima koji svojim djelovanjem i sviješću ovaj ubrzani svijet čine boljim mjestom.

            Je li Nika pronašla svojega prijatelja Ronija i jesu li počinitelji uhvaćeni te za svoje nedjelo kažnjeni – u ovome će tekstu recenzije, napisanom prema pročitanom dijelu autoričina teksta, ipak zasad ostati neodgovoreno i otvoreno pitanje. Nadati nam se, kao aktivnim i pozornim čitateljima, da će Smolec roman ovjenčati sretnim završetkom te da će netko nekoga ipak povesti kući. 

mag. educ. philol. croat.

Ana-Marija Posavec

Naklada "Bošković" Split, 2024.