Dozvola

Dajem sebi pravo

da više ne čekam isprike

koje nikad ne dolaze.

Dajem sebi tišinu

kad drugi govore preglasno

o stvarima koje ne razumiju.

Smijem otići

čak i ako sam dugo ostajala

nadajući se.

Smijem reći ne

iako su me godinama učili

da šutim i saginjem se.

Nisam sebična

što čuvam svoje granice,

što sanjam mir,

što želim da me netko vidi

ne samo kad nešto treba,

nego kad sam ja... samo ja.

Ovo nije kraj moje dobrote.

To je početak

mog većeg poštovanja

prema sebi.

U meni ostaje

nježnost koju nisu uspjeli slomiti,

glas koji je tiho šaptao

čak i kad su drugi vikali.

Ostaje vjera u dobrotu

ali ne više slijepa.

Ne bezuvjetna.

Spremna sam dati

pogled koji razumije,

ruku koja ne traži ništa zauzvrat,

riječ koja zna kad treba šutjeti.

Ali...

ne dajem više

svoje vrijeme onima

koji ga troše kao da je bezvrijedno.

Nikome više ne dajem

srce na dlanu.

Moj mir

ne treba objašnjenja,

napokon ima svoju tišinu,

vrijeme bez očekivanja,

šetnju bez smjera.

Moj mir

ne traži dopuštenje.

On postoji

kao tišina poslije oluje.