Neizgovoreno ime

Sumrak niz krovove već lagano klizi,
tišina noći u sobu se prikrada.
Sa svjetlom gasne, u vlastitoj brizi,
zadnja mi misao, tek mrvica, nada.

Zidovi piju i otkucaje sata,
koračam polako, sve tiše i tiše.
Samoća se teška, k’o olovo hvata,
dok mrak po staklu nevidljivo piše.

Tražim te riječi, od glasa još mekše,
što poput daha u magli se gube,
a sati šutnje postaju sve teži.

Budna mi nada u grudima leži,
teška k’o ime što usne ne ljube;
doći će jutro uz misli mi ljepše.