Ana-Marija Posavec | Neočekivani praznici i spoznaja snage priče

Sonja Smolec, Priče iz sobe na kraju hodnika, Studio Tim, 2021. Rijeka

Nagrađivana hrvatska književnica Sonja Smolec, poznata i prepoznata uglavnom po prozopisima za djecu i mlade, 2021. objavila je novi roman, prvenstveno namijenjen čitateljima tinejdžerske dobi (ali i nama starijima), intrigantnoga naslova Priče na kraju hodnika. Zanimljiva je priča ispripovijedana u šesnaest poglavlja iz pozicije pripovjedača u prvome licu koji ujedno i sudjeluje u njoj; dječak će Davor upravo u ljetnim mjesecima proslaviti trinaesti rođendan i prijeći prag dječaštva u adolescentsko doba. Već na početku romana saznajemo da je on dijete koje odrasta u disfunkcionalnoj obitelji. Iako izrečeno eufemizmom, shvatljivo je da se Davorova majka bori s nezavidnom financijskom situacijom, a otac je ovisnik o kockanju. Početkom ljetnih praznika Davor zbog financijske situacije u roditeljskom domu nije u mogućnosti, poput većine vršnjaka, ljetovati na moru s obitelji, već ga majka odvodi u Turopolje, selo između Zagreba i Siska gdje bi trebao provesti neko vrijeme dok se situacija kod kuće ne stabilizira. Poveznica s Turopoljem bivša je udomiteljica, ujedno i osoba koja je odgojila njegovu majku – neobična teta Slavica. Isprva zbunjen cjelokupnom situacijom i rodbinskom nejasnom vezom sa zanimljivom staricom, Davor istoga dana dolaska u Turopolje (njegovim riječima: u selo Boguizanogu) ostaje prepušten pričama, iskustvu i navikama radišne tete Slavice, svakidašnjim seoskim poslovima te novim ljetnim avanturama.

Narativni potencijal ovoga prozopisa vidljiv je u razradi motiva i situacija koje Smolec vjerodostojno dočarava i obrazlaže relevantnim, aktualnim primjerima; Davor, samozatajan i skroman gradski dječak, nema naviku uživanja u prirodi te, u početku, ne zna raditi najosnovnije seoske poslove – hranjenje kokoši, čišćenje njihovih gajbi, skupljanje jaja, čišćenje dvorišta. Pažnju mu na početku boravka u Turopolju zaokupljaju društvene mreže i objave vršnjaka s mjesta gdje ljetuju, sputava ga navika gledanja televizijskih programa te ga još više pogađa činjenica da teta Slavica nema televizor, a čitanje, kao zabava i vještina, nije mu primarna preokupacija. Sve se to mijenja kroz raznolike aktivnosti kojima je dječak izložen, a isto utječe i na razradu psihologizacije glavnoga junaka koja gradira u trenutku pravoga dodira s prirodom, što ujedno potiče i proces razbijanja mladenačke dosade. Stoga Davor po prvi put u životu odlazi u ribolov, uči nataknuti crva na udicu, zabaciti mamac, biti strpljiv te se kasnije nositi s opekotinama od sunca radi vlastita neopreza. Kako su na pomolu i dani adolescencije, upoznaje djevojčicu Lorenu, svoju vršnjakinju i stalnu gošću u kući tete Slavice u koju se potajno zaljubljuje te momke svojih godina iz Siska – Tomislava, Roberta i Sinišu. Kako društva i ljetnih pustolovina, pa i sukoba u romanu ne nedostaje, važno je istaknuti da je u ovom prozopisu Sonje Smolec posebno mjesto pripalo motivima raznolikih blagodati seoskoga života. Stoga čitatelja ne trebaju začuditi, već oplemeniti probrane vizualne, olfaktivne i gustativne narativne sekvence, raznoliki lokalizmi koje u govoru ističu teta Slavica i Lorena (a dječak Davor ih u početku ne razumije…) te izvanredno opisan trenutak nadolazeće oluje i nestanka struje – istaknuto kao pravo vrijeme za pričanje priča.

U cijelom prozopisu suprotstavljeni su mladi Davor i teta Slavica; grad i selo. Trinaestogodišnjak i šezdesetdvogodišnjakinja generacijski su i geoprostorno naizgled udaljeni, ali to nije prepreka za stvaranje odnosa koji se temelji na uzajamnom poštovanju i povjerenju. Oni dijele određene interese, a prvi kontakt započinje kada se dječak na početku svojega boravka, odgojen tako da poštuje starije, nudi kao pomoć Slavici u obavljanju kućanskih i dvorišnih poslova. Ona to prihvaća, podučavajući i poučavajući pritom Davora onome što zna, ali i razbijajući predrasude o tehnološkoj nepismenosti starije generacije; Davor je svakim novim razgovorom s nepredvidivom teta Slavicom iznova iznenađen njezinim vještinama, znanjima te povezivanjem iskustava iz minulih vremena s tehnološki naprednim razdobljem.

Poveznica između sadržaja romana i samoga naslova leži u kući tete Slavice – spomenutoj prostoriji smještenoj na kraju hodnika. Upravo u tom prostoru Davor i Lorena saznali su mnoge zanimljive priče iz prošlosti Slavičine obitelji. Te su ispričane priče ujedno i punktovi životnih pouka ovoga romana nad kojima se mlađa generacija, kojoj je umnogome većina blagodati pružena po rođenju, može zamisliti te usporediti život u 21. stoljeću sa životom minuloga vremena.

Iako kratak roman, što mladima naviknutima na brzinsko čitanje sa zaslona mobilnoga telefona može izgledati kao prednost, tekst obiluje jednostavnim rečenicama i mnoštvom dijaloga koji ubrzavaju radnju te dočaravaju karakter likova. Međutim, roman otvara i mnoga škakljiva, ali mladima zanimljiva pitanja o problemima s kojima se adolescenti susreću, o ulozi roditelja u cjelokupnom odgoju i izlaganju djece izazovima s kojima se i oni sami kao odrasli susreću, o važnosti odnosa s prirodom i vještinama kojima se djeca samo u prirodi mogu podučiti, o važnosti postojanja barem jedne starije osobe kojoj mlađa može vjerovati i kojoj se može povjeriti. Priče na kraju hodnika proza je koja ne smije ostati nezapažena, a zainteresiranost za čitanje zasigurno može pobuditi ne samo ljubiteljima lektire, već i onima kojima čitanje, poput Davora, nije primarna zabava.

Ana-Marija Posavec, prof.