Ja, sanjar

 

Davno, pored mora, s početkom ljeta
kad je pucao kamen i nebeska žarila jara,
čekala sam trenutak kad snovi nebom jezde.
I dočekaše mene, budućeg sanjara, majčine suze,
ponoćna tišina, nebo plavo, usamljene zlaćane zvijezde.
Ruke moje, pružene, tražile su sigurnost; nježan stisak.
Svijetu podarila sam krik preplašene ptice,
svoj prvi, usamljeni vrisak.

Ja, sanjar, u zagrljaju tišine, svih proteklih ljeta,
lažnih obećanja, promašenih nadanja,
prtila sam planine, lutala kroz doline,
tražila mjesto između neba i tla,
na amplitudi uspona i padanja,
kao čiopa letjela u visine.

Između prvih izgovorenih riječi i napisanih slova,
u čaroliji nestvarnosti nikad nisam mjerila vrijeme.
Tamo gdje šumi more i prostiru se modrine sna,
prosipala sam svoje sanjarsko sjeme,
a sad pitam se, a gdje, gdje sam ja?

Ponekad, zamislim kako bi bilo...
da je niklo, da bol ne ispunja grudi.
Sjećanja prodiru kroz vrata vremena
i sjedaju bremenita u moje umorno krilo.