Koračam kroz stihove, riječ je nerođena,
dok me tuđi korak ne zaustavi naglo.
U nagibu te glave, u liniji tih ramena,
tražim nekog svog kroz sivu maglu.
„Oprostite“, kaže, „mislim da se znamo...“
A ja stojim nijema, zbunjena tim likom.
Iz nekog drugog života, odnekud davno,
veže nas nit što ne pripada nikom.
Samo taj timbar, taj odjek u glasu,
izvlači sjećanje što u tami drijema.
Kao Mjesec kad bljesne u kratkom času,
pa utone u oblak, i više ga nema.
Iz zbirke Godina crnih ptica, © Sonja Smolec
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.